Čovjekovu tijelu, duhu i duši konstantno je potrebna njega i hrana. Mi smo materijal koji se cio život obrađuje i dorađuje. Stanke i pauze nema, kako su govorili sveti oci, mi smo poput odapete strijele: ako usporimo, padamo, ne stižemo na cilj.

Blagdan Krista Kralja jedan je od mlađih blagdana u liturgijskome kalendaru. Crkva, stavljajući ga  simbolično na kraju crkvene godine, želi istaknuti onu veliku istinu naše vjere - kao što Krist stoji na kraju liturgijske godine, tako isto stoji na kraju sveopće i naše osobne povijesti. Na vjeronauku nas uče pet istina naše vjere, a peta istina vjere glasi: "Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom!"

Primjećujemo kako se približavamo kraju crkvene godine da nam misna čitanja sve više progovaraju o koncu i smislu našeg zemaljskog života. Poruka tih čitanja jest, biti spreman i budan za susret s Bogom kroz odgovorno življenje.

Odlasci u groblje prigodom sahrana ili Dušnoga dana za nas ljude uvijek su iznova jedna prigoda u kojoj postavljamo najveće i najvažnije pitanje života, koji je smisao života i smrti? Svaki grobni humak, imena s godinom rođenja i smrti na nadgrobnim spomenicima snažna su i istinita lekcija života: "Ja sam jučer bio što si ti danas, a ti ćeš biti sutra ono što sam ja danas!" Svaka pomisao na smrt izaziva u nama osjećaj užasa, straha i nemoći. Prema smrti možemo zauzeti samo dva stava: ne razmišljati o njoj i ignorirati je (a svaki pametan čovjek zna da to nije dobro jer nerazmišljanjem o smrti nismo ništa riješili, ostaje isti problem, agonija) ili razmišljati o njoj u potrazi za odgovorom.

Pretpostavljam da smo gotovi svi u djetinjstvu imali prilično iskrivljenu sliku o svecima. Tako smo svece zamišljali kao neke tamo gore u oblacima, koji su za svoju svetost bili unaprijed izabrani.