U današnjem evanđelju naš Gospodin upućuje određena pravila ponašanja u odnosu na tuđe pogrješke. Prije nego što razmislimo o poruci današnjeg Evanđelja (Mt18, 15-20) potrebno je samom sebi predočiti činjenicu da nema čovjeka bez mana. Nismo finalni proizvod, nego je cijeli život transformacija. Dotjerivanje i brušenje za koje nismo sami sebi dovoljni. Svaka je osoba mješavina svijetla i tame. Svi imamo u sebi nešto privlačno i odbojno, veliko i bijedno. Svi smo na jednoj životnoj ljuljački, njišemo se između svetosti i grješnosti, vjernosti i nevjernosti. Naš životni poziv jest najprije ispravljati samoga sebe, osvjetljavati tamne zakutke svoje duše.

Uz biblijski poziv na našu osobnu promjenu, zanimljivo da nas Sveto pismo poziva na bratsku opomenu. Jedna od važnih kreposti jest dužnost prekoriti grješnika, to je jedno od Duhovih djela milosrđa. Tu bratsku opomenu današnje moderno vrijeme je poprilično potisnulo. Razlog je lažno „tolerantno“ okruženje koje dovikuje “Tko si ti da sudiš“. Licemjerno do kraja, zadržali smo ogovaranje a opominjanje proglasili osudom.

Evanđelje današnje 23. nedjelje kroz godinu jasno savjetuje koji je postupak. Najprije osobu upozorit nasamo, ako takav pokušaj ne donose ploda, onda „uzmi dva ili tri svjedoka“. Na takav način osobi ostavljamo šansu za promjenom. Nažalost mi veoma često idemo u suprotnom pravcu. Najprije javno prepričavanje, sramoćenje i tako onda ostaju male šanse za promjenom. Svojim krivim postupcima zabetoniramo srce svoga bližnjega betonom oholosti. Iz takovog se našeg postupka rađa ranjenost u bližnjem, lažna obrana koja je obično vezana uz lažni ponos i zato je nemoguća promjena. Srušio si most kojim se brat trebao vratiti natrag!

Teško je dati opomenu i teško ju je primiti. Toliki ljudi su uspjeli u životu jer su znali slušati savjet-opomenu, nažalost toliki su propali jer nisu htjeli čuti opomenu. Ne samo pojedinci nego i cijele zajednice

„Zašto je propala Crkva u maloj Aziji i Sjevernoj Africi? Zastranile su. Nestalo je Isusova duha…. Prezreli su opomene sv. Pavla u poslanici Galaćanima i sv. Ivana u Otkrivenju. Vjerski se život izrodio: služba, slava, smicalice, ljubomora…. Odijelili su se od stijene Petrove. I tako su jurili apokaliptički konji sa zelenom prorokovom zastavom preko kršćanstva pretvorena u slanu pustaru. Ozbiljno upozorenje za sva vremena i za sve narode“. (J. Holzner, Sv. Pavao Zagreb 1968., str. 150.)

Povijest je prepuna ovakvih primjera ne samo u Crkvi nego i u politici. Sjetimo se Napoleona i njegova pohoda na Rusiju. Uzalud su bili savjeti njegovih generala da se ne ide na Rusiju jer će uraniti zima. Plod njegova neslušanja bila je pogibija pola miliona ruskih, i oko pola milijuna, izginulih-smrznutih njegovih vojnika, gubitak 1000 topova i 200 000 konja.

Opomena nije lagan posao, riskiramo gubitak brata, prijatelja, položaja pa i glave. Naša dužnost je uvidjevši zlo reagirati opomenom koliko god da nas to koštalo. Primjeri iz Svetoga pisma nas podsjećaju na to. Sjetimo se proroka Natana koji se usudio kralju Davidu prigovoriti preljub i ubojstvo, stavivši život na kocku. Nije li Ivana Krstitelja, zbog upozorenja preljuba kralju Herodu, Herodijada zatražila i dobila glavu na pladnju.

Kako je spasonosno poslušati opomenu. Osobno sam u svom odrastanju gotovo uvijek burno reagirao na opomene. Ali, ostajući domalo u tišini svoje sobe i svoga srca usvajao sam istinite i dobronamjerne opomene, bez njih danas to ne bih bio ja. Uspijevale su opomene samo onih koji su bili primjer!

 

                                                                                                                      Don Josip Galić

 

Pin It