Više je evanđeoskih tekstova koji bi mogli nositi ovaj naslov. Isus nas vodi iz prigode u prigodu svijetom prispodoba. Kako bi se ogledavši u njima shvatili poruku života koju nam one donose.

           Prispodoba o vinogradaru i njegova dva sina koje poziva u vinograd na rad jest slika nas u odnosu na Božji poziv. Poziv u vinograd je odgovor mnogima koji se pitaju o smislu našeg života

. Život je poziv na rad, ostvarenje i djelovanje, a ne poziv na zabavu, adrenalin. U vinogradu je potrebno toliko truda: okopavanja, gnojidbe, rezidbe, a u današnje vrijeme i zaštite, bilo one kemijske ili biološke.  Život je dakle poziv na ispunjenje volje očeve. Modernom čovjeku, koji se uči nekim novim životnim vrjednotama, ovo je teško prihvatljiva činjenica. Pitanje koje bismo ovdje mogli postavili jest: „Želiš li istinu ili laž“? Ako želiš istinu evo je, a ako želiš laž, eno je šepuri se i zove  na svakom koraku! Odnos ove dvojice sinova na očevu zapovijed jest slika nas današnjih kršćana. Prvi sin na očev poziv odgovara pozitivno rekavši “idem“ ali se predomisli i ne ode. Drugi sin na očev poziv odgovara “neću“, ali se predomisli i ode.

            Opasno je stanje onog prvog sina, to je dijagnoza čiji su simptomi danas na sve strane prepoznatljivi. Kakve sve lijepe priče slušamo u svim staležima i zvanjima svijeta: trebalo bi ovo…, trebalo bi ono…, doba silne demagogije. Živimo upravo u vremenima brzih i kratkoročnih zavjeta i obećanja: bračnom drugu, domovini, Bogu... Prvi sin predstavlja upravo one koji se rado deklariraju kao dobri i pošteni ljudi i vjernici. Oni poznaju sve modrene zakonike i „duhovnike“. Čak su im drage rasprave o Bogu, ali praktični život je daleko od toga. To je opasno sinovstvo. Mi smo gladni svijetlih primjera, umorni smo od priča i savjeta. Moderno kršćanstvo kao da je usmjerilo sve svoje snage na predavanja, zaboravljajući da naša prvotna dužnost nije govoriti o Kristu nego ga pokazivati. Da su Isusu trebali teoretičari on bi prve pozvao farizeje, a jer je želio svjedoke  pozvao je ribare apostole.

           Danas je više nego očito da se vjerovanje ne može vrjednovati samo po onome što religija uči, nego prije svega po onome kako se živi. Ako kršćanstvo u praksi ne nudi svjetlije i ljudskije primjere od uobičajenih u svijetu, onda takvo kršćanstvo svijet ne treba. Samo vjerodostojnošću osobnog života, usred ovolike poplave i devalvacije govorenja, kršćani mogu privući pozornost. Samo ono „kršćanstvo s ljudskim licem“ kako ga neki nazivaju ima šansu opstanka. Deklarativno-papirnato kršćanstvo bez djela postaje bomba i najveći neprijatelj kršćanstva. Ono kao takvo postaje poruga, i kršćani sa svojim izvanjskim slavljima: bijelim vjenčanicama, misnim ruhom, procesijama… postaju smiješni poput klauna.

Posebno se to trenutno odnosi na tri zla među kršćanima naših strana: prvo; predbračni život na probu -  kao i bračna nevjera, drugo; ne prihvatanje novog života-kultura smrti i treće; korupcija i kriminal. Ovo su tri zla koja vode ka samouništenju. Ove tri nabrojene točke ljudske nedosljednosti su točke s veoma velikim postotkom. Ako ovako ostane, nema dalje, slijedi kraj!

Za opisati sva ova tri spomenuta zla modernog kršćanstva, trebalo bi mnogo rečenica i stranica. Zaustavit ću se samo kratko na trećoj navedenoj pošasti, navodeći samo jedan od mnogih primjera devijantnog kršćanstva. Nedavno je procesuiran jedan od mnogih modernih kriminalaca kod nas Hrvata. Nakon što je dotični uhvaćen i osumnjičen, neki njegovi simpatizeri htijući istaknuti bar neku njegovu vrlinu, istakli su kako je on svakog 8 u mjesecu u jednoj od zgrebačkih crkava „naručivao“ svetu Misu za zdravlje svojih uposlenika. Pažljiv čovjek!? Neka svetih Misa, ali nije li najprije trebao biti pošten i moralan?

Danas možemo ponoviti riječi svetoga Augustina: „Nije li se u Crkvi sabralo tako veliko mnoštvo te od puste pljeve pšenice skoro više ne vidimo…. Ako se nešto duhovno kaže ili zapovijedi, protive se, slijede svoje tijelo, opiru se Duhu Svetomu“.

                                                                                                           Don Josip Galić, župnik

Pin It