(Razmišljanje za 31. nedjelju kroz godinu A)

Isus je kao Božji Sin itekako znao čitati stvarnu situaciju vremena u koje je došao. Pravilno je ocjenjivao i procjenjivao ljude i trenutke. Zato je uvijek iznova u svojim govorima bio aktualan.

Gledajući stvarni svijet oko sebe, unosi se u naše poglede i prepreke na putu Božjeg nalaženja. Zbog naših nemira, traženja i gubljenja, On želi ponuditi nešto novo, jer smo uvijek iznova u pogibelji. Želi raskrinkati laž, i površnost koja često stoji iza taštine i izvanjskog. Ne želi da kršćani budu kao ostali: ime, izlog, masa, parada, ornat…

Zasigurno odmah iza ljudske želje za novcem, stoji želja za titulom i imenom. Kako samo velika opasnost dolazi iz toga kutka ljudskog srca. Koliko su upravo u svijetu pa i samoj Crkvi titule, imena i službe unijele podjela i sablazni!  Više sam puta doživio kritiku zato što nisam neke ljude u privatnim susretima ili u javnim nastupima pozdravio s njihovom punom titulom ili oznakom stručne spreme i društvenog statusa. „Znaš zaboravio si napisati…, reći da sam ja predstojnik…, doktor znanost, da sam ja toliko godina predstavljao…“  Pa eto, kad hoćeš „titulo dobro nam došla“.

Glavešine Isusova vremena, farizeji i pismoznanci su se zbog svog imena i službe izdigli iznad naroda. Postavši „netko“, ne ostaju isti, mijenjaju se u negativnom smislu. Izgubivši tlo po nogama postaju teret za druge. Svojim tumačenjem Svetoga pisma oni su narodu tovarili nepodnošljiv teret zabrana i zapovijedi. Iznad svega su se hvalili svojim pobožnim životom. Nosili bi molitveno remenje u kutijicama na čelu ili bi ga ovili oko ruke. Tražili su pročelja i prva mjesta…Zbog toga se Isus  tuži na pismoznance iz farizejske stranke stoga što im se život ne podudara s onim što su naučavali. Pismoznanci su u Isusovo vrijeme poučavali mladiće u školama kako će tumačiti Sveto pismo pomoću usmene predaje. Glasovite rabine nazivali su „oče“. Budući da sami nisu, kako rekoh, živjeli što su učili druge, Isus opominje narod:“ Vršite i držite sve što vam reknu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima, jer govore a ne vrše“ (Mt 23, 3). Kakav uboji ukor!

Isus ne želi da to bude osobina njegovih učenika. Zato i veli: „Nikoga na zemlji ne zovite ocem… i ne dajte se zvati vođama“. Ovo upozorenje današnjeg Evanđelja mogli bismo proširiti i dalje. Nikoga ne zovite šefe, ravnatelju, predsjedniče, kardinale, biskupe, preuzvišeni….?

Zasigurno Isus ne želi ukloniti imena i titule, želi samo ukloniti razlike, licemjerje koje stvaraju upravo počasna imena i staleži. On želi ispraviti krivu sliku vlasti koja za njega nije izdizanje i zapovijedanje nego služenje, bratstvo. Bez imena službi ne možemo, ali zato postoji svijest da je svaka služba tu poradi drugih, kroz autentično življenje. Zato je kršćanski ideal upravljanja sadržan u Isusovim riječima: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj“. To je svijest koju Isus želi pobuditi u nama. Plodonosni službenici koji će svojim djelima, brigom i spremnošću opravdati ime date im službe.

           Isus nikad nije govorio samo za vrijeme u kojem je živio, nego za sva buduća vremena. Nevjerojatno je koliko bismo se upravo mi danas mogli pronaći u ovom evanđeoskom govoru. Nažalost dosta se toga preselilo iz židovske vjere i židovskog hrama u kršćanske crkve. Farizeizam i elitizam i dalje ostaju trajno iskušenje za sve nas. Toliko je živa i pogubna neusklađenost između našeg imena i našeg življenja.

Do konca vremena ostaju na sceni oni koji žive za Krista i oni koji žive od Krista.  U poplavi lažnih prehrambenih i odjevnih artikala, lažnih rodoljuba i demokrata, stoje rame uz rame lažni vjernici. Crkve su pune, ali je premalo kršćana, premalo svjedoka.

Eto, iako aktivno djeluju-naučavaju i oni po čijim se djelima ne smijemo ravnati, ipak nismo oslobođeni  vršenja i obdržavanja riječi Božje.

Don Josip Galić

 

 

Pin It