Odlasci u groblje prigodom sahrana ili Dušnoga dana za nas ljude uvijek su iznova jedna prigoda u kojoj postavljamo najveće i najvažnije pitanje života, koji je smisao života i smrti? Svaki grobni humak, imena s godinom rođenja i smrti na nadgrobnim spomenicima snažna su i istinita lekcija života: "Ja sam jučer bio što si ti danas, a ti ćeš biti sutra ono što sam ja danas!" Svaka pomisao na smrt izaziva u nama osjećaj užasa, straha i nemoći. Prema smrti možemo zauzeti samo dva stava: ne razmišljati o njoj i ignorirati je (a svaki pametan čovjek zna da to nije dobro jer nerazmišljanjem o smrti nismo ništa riješili, ostaje isti problem, agonija) ili razmišljati o njoj u potrazi za odgovorom.

           Smrt kao kraj, završetak naše egzistencije je besmislena, nelogična. Čemu toliki trud i životna borba? Ne čini li nam se da je život sa smrću kao kraj, poput nedovršene priče ili građevine, nešto u toj životnoj priči nedostaje!

           Ljudi znaju reći smrt je najveća pravda. Kakva pravda? Valjda zato što smrću postajemo jednaki! Točno je da svi moramo umrijeti, ali ako Boga nema i ako nema vječnoga života, smrt je najveća nepravda jer jednako završava dobro i zlo, ljubav i mržnja, rušitelj i graditelj, inteligentan čovjek i živinče koje sebe uopće nije svjesno.

Zar je moguće da na kraju sve ide zajedno u istu rupu zvanu ništa?

           Gdje je odgovor? Zemljom su prošli mnogi velikani duha koji su promišljali, govorili, pisali, slikali, klesali na temu života i smrti, ali sve je to ostalo nedovoljno i nedorečeno. Na naša pitanja i životnu tamu pada svijetlo uskrsloga Krista kao znak i obećanje: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god vjeruje u mene, neće umrijeti nikada." Zato su dolasci na ova sveta mjesta za nas vjernike duhovna obnova - seminar, lijepa prigoda u kojoj se učvršćujemo u Kristovu pozivu i upozorenju. On nas poziva da sakupljamo u ovome životu "blago" za nebesa (Mt 6,19s). Poziva nas da uđemo na uska vrata. "Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast, i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život, i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7,13s). I jednom će se zatvoriti "vrata" i ne će se više otvoriti. To je trenutak u kojem svatko mora položiti račun te oni koji su dobro činili, ulaze u kraljevstvo, u blaženstvo, u vječni život, a oni koji su činili zlo, ulaze u vječnu tamu, u propast, u vječne muke. Postoji pakao, i to vječni pakao, druga smrt. To je stanje promašaja života, udaljenosti od Boga. "Pakao je izgubljeni Bog!" I u nj pada onaj tko nije sposoban za ljubav, egoist, jer "Bog je ljubav".

           Prijatelju, sestro i brate, vječnost je pravi odgovor na naše pitanje o smislu života, zato su sveci i govorili: "sve je malo što nije vječno". U ovakvu shvaćanju života itekako ima logike! Zato s ovoga svetog mjesta svaki bi od nas trebao otići kao bolji čovjek jer vrijeme koje nam je preostalo prolazi sve brže i brže...

                                                                                                                          Don Josip Galić

Pin It