Cvjetnica u župnom vrtu

Cvjetna nedjelja

Samo ime Cvjetnica dolazi od uvodnoga slavlja današnje nedjelje, po cvijeću. Naziv je jednostavno nastao po običaju blagoslivljanja cvijeća, maslinovih i palminih grančica.

U nekim krajevima gdje nema palmi ni maslinovih grančica, nose se neke druge vrste bilja, što je posve razumljivo.

U procesiji koja se ove nedjelje priređuje mi ponavljamo isto ono oduševljenje naroda koje je pratilo Isusa pri njegovu ulasku u Jeruzalem. Cvjetnica ima dvojako značenje. Prvo izražavamo, kako rekoh, svoje oduševljenje Isusom, te u isto vrijeme propitujemo sebe s pitanjem želimo li mu mi doista ostati vjerni? Osim ovoga slavlja cvijeća za nekoliko dana slijedi slavlje križa i trnove krune.

Tako nas Cvjetnica uvodi u tajnu Velikoga petka. To su dvije nedjeljive točke u nasljedovanju Isusa. Cvjetnica, to su oni trenutci i dani u našemu vjerničkom životu oduševljenja Kristom, koji su normalni i potrebni u kršćanskom rastu i trenutci Velikoga petka, to su dani patnje, iskušenja, zova svijeta.

Ovo su dvije teške suprotnosti u kršćanskom životu koje kršćanin mora spojiti u jedno. Biti vjeran ne samo u trenutcima oduševljenja, nego i u danima mraka, sumnji Velikoga petka, koji je nezaobilazna stuba u našemu životu.

 Pod nazivom Velikoga petka ne mislimo samo na naša stanja mraka i boli, nego su to i djelovanja koja sačinjavaju našu redovnu životnu svakodnevicu: nužnost izgaranja, davanja, životnoga sijanja… Puno je lakše biti vjernik u danima kada ide onako po našemu. Lako je biti vjernik u društvu koje se deklarira kao kršćansko. Svećenik je lako biti na dan ređenja i mlade Mise, lako je postati, ali nije lako ostati! Prihvatljivo je biti kršćanski supružnik dok se nosi svadbeno ruho, ali dođu dani u kojima nakon pompe treba živjeti križonoštvo međusobnoga darivanja, tolerancije, vjernosti, prihvaćanja novoga života - porođajnih bolova…

Kršćanstvo je imalo dvije kušnje: progonstva i slavlja. Kršćani su prvo nadvladali i postali mučenici i heroji, no kušnja slavlja počela je s carem Konstantinom i izgleda da je nisu položili. Iz veoma široke teme današnjega promišljanja zaustavio bih se samo na važnoj činjenici ponašanja mase. U slavlju Velikoga tjedna imamo dvije krajnosti mase, s jednu stranu imamo masu Cvjetnice koja oduševljeno kliče Kristu: "Hosana sinu Davidovu" i istu masu koja za nekoliko dana viče: "Raspni ga raspni."

 Što se dogodilo u samo nekoliko dana pa se glas oduševljene mase pretvorio u povike mržnje i pesnicu zaborava? Zar to nije bio isti Isus? Psihologiju mase mnogi su proučavali, ona je grana socijalne psihologije koja pokušava dokučiti ponašanje ljudi u većoj grupi. U masi se ljudi, samo kako bi ostali dio grupe, ponašaju, govore, iznose i usvajaju stavove koje inače nikad ne bi sami izrekli ili slijedili.

 "Ukoliko razumijemo mehanizme i motive grupnoga razmišljanja, moguće je kontrolirati i pokrenuti mase po našoj volji, bez njihove spoznaje o tome." (E. Ernays) Upravo po ovom saznanju u 20. stoljeću izvedena su mnoga zla preko propagandne manipulacije.

Nasuprot stava mase stoje dosljedne osobnost koje se vladaju na temelju savjesti, a ne unaprijed zadanih mišljenja iz vana, a takvi se cijene, premda i dalje ostaje u međuljudskim odnosima dominantna priča psihologije mase.

Isusov sramni proces pokazuje nam najprije Isusa koji je svoj do kraja, nikad ne podilazi masama, ne taktizira s njima, a osim Isusa tu je tek mala grupa dosljednih: Gospa, nekolicina žena i sveti Ivan.

Ovo je doista velika poruka u današnjem svijetu koji počiva, nažalost, na zakonitostima mase. Zbog toga kršćanstvo valja promatrati prema pojedincima tijekom povijesti: svecima, mučenicima i herojima, a ne prema masi duša koje su napola kršćanske napola poganske, koje iskrivljuju sliku kršćanstva, sliku Isusa iz Nazareta.

Do našeg ponovnog susreta podno Isusova križa!

                                                                                         Don Josip Galić, župnik bjelopoljski

 

 

 

 

 

Pin It