Primjećujemo kako se približavamo kraju crkvene godine da nam misna čitanja sve više progovaraju o koncu i smislu našeg zemaljskog života. Poruka tih čitanja jest, biti spreman i budan za susret s Bogom kroz odgovorno življenje.

Odlasci u groblje prigodom sahrana ili Dušnoga dana za nas ljude uvijek su iznova jedna prigoda u kojoj postavljamo najveće i najvažnije pitanje života, koji je smisao života i smrti? Svaki grobni humak, imena s godinom rođenja i smrti na nadgrobnim spomenicima snažna su i istinita lekcija života: "Ja sam jučer bio što si ti danas, a ti ćeš biti sutra ono što sam ja danas!" Svaka pomisao na smrt izaziva u nama osjećaj užasa, straha i nemoći. Prema smrti možemo zauzeti samo dva stava: ne razmišljati o njoj i ignorirati je (a svaki pametan čovjek zna da to nije dobro jer nerazmišljanjem o smrti nismo ništa riješili, ostaje isti problem, agonija) ili razmišljati o njoj u potrazi za odgovorom.

Pretpostavljam da smo gotovi svi u djetinjstvu imali prilično iskrivljenu sliku o svecima. Tako smo svece zamišljali kao neke tamo gore u oblacima, koji su za svoju svetost bili unaprijed izabrani.

(Razmišljanje za 31. nedjelju kroz godinu A)

Isus je kao Božji Sin itekako znao čitati stvarnu situaciju vremena u koje je došao. Pravilno je ocjenjivao i procjenjivao ljude i trenutke. Zato je uvijek iznova u svojim govorima bio aktualan.

Na životno pitanje: „Učitelju koja je zapovijed najveća u zakonu“? Isus jasno odgovara: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.