Church Website Joomla 3.x Template Features

I ove smo 2018. godine 30. lipnja imali prigodu u kasnim večernjim satima slušati pucanje i vatromet, doduše u odnosu na prijašnje godine veoma kratko. Čovjek se navikne na mnogo toga pa i na ovakve komedije. Doduše, iskreno rečeno, ne bih znao što se “slavi”, da se te iste večeri ne služi sveta Misa za 11 ubijenih Hrvata katolika.

Osim ovih 11 ubijenih te noći, narednih dana i mjeseci ubijeno je još 42 Hrvata, a 166 ih je odvedeno u mostarski logor i logor O.Š. “Bratstvo i jedinstvo” Potoci. Zbog ovakva “pucketanja” svima onima koji su te noći, 30. lipnja 1993., bili žrtve jednoga prevrata, osjećaj je veoma ružan. Unatoč novim ranama i poniženjima za žrtve, mislim da je gore onima koji su te noći činili zlo. Ne samo te noći, nego i svake noći, svakoga dana i na svim stranama, kad se god činilo zlo. Savjest se ne da ušutkati lažiranom povijesti, novcem ni ordenjem. Ja sam osobno u to vrijeme još uvijek bio đak, ali tijekom boravka u ovoj dolini suza naslušao sam se svjedočanstava mnogih patnika iz toga doba, patnika na svim stranama. Majki koje su ostale bez djece, ranjenih, prognanih…Osobno mislim ako se takvi dani i datumi trebaju spominjati, onda to trebaju biti dani sjećanja, molitve, osobne i nacionalne samokritičnosti. Ne samo na dan 30. lipnja, nego i 19. lipnja i ne znam kojega datuma, jer uvijek, koliko god neki datumi bili stvarno ili izmišljeno važni, to su dani u kojima su stradali mnogi nevini u našemu susjedstvu, mnogi koji nisu željeli rat.

Kada su 1943. godine tadašnji drugovi obnovili državnost BiH, antologijski, povijesni zaključak je glasio: “BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego srpska i muslimanska i hrvatska.” Danas pravi odgovor na pitanje čija je BiH glasi: ničija! Ni hrvatska, ni muslimanska, ni srpska. Ona će biti tuđa što je i bila u posljednjih 500 godina. Stoga nema razloga nitko, ama baš nitko slaviti. Pogledajte prazna i poluprazna sela diljem BiH, odnos rođenih i umrlih, ekonomiju, kriminal, drogu, kladionice, korupciju. Svi smo mi ovdje gubitnici, ne samo zbog krvave prošlosti, nego zbog toga (to je naša najveća tragedija) što ni na jednoj strani ne postoji političar, lider, vizionar s iskrenom željom za bolje sutra. Upravo sadašnjim strukturama trebaju ovakvi vatrometi, slavlja da bi sačuvali svoje brloge. Jasno mi je da se povijest mora izučavati jer je, kako vele stari Latini, povijest učiteljica života! Prekapanje po nedavnoj prošlosti, pogotovo ono jednostrano, ne vodi ničemu. Svi želimo pravdu, bez pravde se ne može graditi budućnost, a bez istine nema pravde.

Osim borbe za ovozemaljskom domovinom ne smijemo zaboraviti da težimo za onom nebeskom. Kako nas i uči sveti Pavao: “Domovina naša je na nebesima…” U ime toga neba i domovine nebeske trebamo se truditi učiniti nešto lijepo u ovom vremenu koje nam je darovano, a ono je veoma kratko. Bog ne pita za ime ni za naciju. Bog pita za dobra djela, koliko smo vjerovali i dobro činili. Srećom Bogu ne možemo postavljati crte, ni granice! Ovdje mi pada na pamet zgoda kad sam kao sasvim mlad svećenik došao u poratni Mostar. Dežurajući u našemu župnom uredu upoznao sam dječaka Almira (musliman), koji je molio pomoć za sebe i svoju veliku obitelj. Dolazio je tako više puta, pomogao sam što sam mogao, a možda sam mogao i više. Jednom je tako Almir ušavši u ured uzbuđeno rekao:”Jopa, žao mi je što ne ćeš biti u našem đenetu (raju)!” Od srca sam se nasmijao objasnivši mu da ne postoje dva Boga, ni dva đeneta, nego jedan istinski Bog, njegov sud i jedan đenet, a da se tamo stiže po djelima ljubavi!

Donoseći ovdje par svjedočanstava iz ovoga nesretnog doba svjestan sam da se u ovim logoraškim svjedočanstvima: Mare, Željke, Mare i Dragana, na nekoj drugoj strani, istinski mogu pronaći po svojim sličnim sudbinama i Mujo i Jovo, Fatima i Milojka.

Čitajući o patnjama ovih ljudi, fasciniran sam, doduše rijetkim, pojedincima s one druge strane, koji su u tom mračnom dobu ostali pravi susjedi-ljudi sa srcem, po cijenu vlastite pogibije. Jedino što mogu reći žao mi je za sve patnje koji su se dogodile na bilo kojoj strani.

                                                               Don Josip Galić, župnik bjelopoljski

Pin It