Kada god su se obnavljali izdanci iz panja našega hrvatskog-katoličkog bića na ovim prostorima, uvijek su poput povijesnoga usuda živorodni izdanci bivali lomljeni. Nikada doduše iskorijenjeni, ali odviše polomljeni ne uspijevajući dozrjeti plodom iz kojega će niknuti sjeme prosperiteta, radosti i sigurnosti.

Naša bjelopoljska, hrvatska, katolička-kršćanska povijest seže stoljećima unatrag, a iščitava se u mnoštvu ruševina uokolo nas, posebno u veliku broju crkvina: Grčine-Potoci, Kuti-Livač, Sutina, Humilišani, Donji Jasenjani. Zatim mnogi nadgrobni križevi iz predturskoga doba, posebno na Humilišanima, biskupov grob na Đubranima te stećak Vladisave divice (prvoklasni spomenik hrvatstva napisan bosanicom). Osim ovoga stećka, ikavicu susrećemo i u drugim izvorima u Bijelom Polju.

U turskom popisu iz 1447. godine Ahmed Aličić navodi razna naselja Bijeloga Polja, i tom je prigodom u Livču popisano devet kršćanskih kuća, a deseti poturica-Šahin, sin Radoslava.[1] Turci u svojim popisima ne donose prezimena jer je to za njih nepoznanica (Turci dobivaju prezimena tek 1920-ih godina reformom imena Mustafe Kemal Ataturka), a i ne zanimaju ih, njih zanima samo broj dimova, odnosno članova kućanstva radi poreza.

Zanimljivo je da neke njive u Livču iz toga vremena nose imena Vinac, Sinokos, imena su ikavskoga izgovora, što znači da je ovdje živjelo katoličko stanovništvo. Turskim osvajanjem ovih krajeva naša povijest okreće se u smjeru zatiranja i mučeništva, o čemu govore pisani dokumenti kao i narodna predaja. Franjevački martirologij 18. listopada bilježi mučeništvo fra Filipa iz Ljubuškog i petorice braće novaka, koji su mučeni i pogubljeni od Turaka oko 1524. godine u Bijelom Polju.[2]

Narodna predaja sačuvala je priču o đubranskim mučenicima iz turskoga vremena. Naime, u selu Đubrani, Raška Gora, Turci su ubili biskupa, njegovu pratnju i velik broj krizmanika, predaja veli oko 400. Ovu priču potvrđuje samo mjesto pogibije, gdje i danas postoji impozantan grob s nadgrobnim križem, a oko njega velik broj grobova različitih veličina.[3] Predaja je iznjedrila mnoge druge priče o mučeništvu našega čovjeka, tako nadalje slušamo predaju o bijelim "jašmacima"[4] u Neretvi. Žene su skakale u Neretvu kako bi sačuvale svoju kršćansku vjeru i čast. Slična priča postoji u raškogorskom dijelu župe, priča o jami u koju je između mnogih drugih, 12 žena imenom Ruža skočilo u jamu. Brdo Bešike u Drežnici skriva priču o majkama koje su nakon ulaska Turaka u Drežnicu najprije bacale bešike s djecom u ponor, a zatim i same skakale za djecom, radije su išle u smrt zajedno sa svojom djecom nego da prihvate islam.

Što se tiče same etimologije imena Bijelo Polje, kada ga gledaš ljeti ili zimi, svejedno, ono se bjelasa u svojoj bjelini, ljeti od kamena oblutka što ga nanese hirovita Neretva i ispra kiša, a zimi od slane koja izdaleka putniku namjerniku spaja bijele poljske vidike sa snježnim vrhuncima Prenja i Veleži.[5] Priroda mu dade ime, a povijest (ne bih želio biti morbidan) piše da je to Krvavo Polje. Krvavo zbog ljudske sebičnosti i zlog oka koje Kajinovskom zavišću ništi brata svoga. Kao da nema dovoljno neba, sunca, zemlje i vode za sve nas.

Često se na katolike Hrvate Bijeloga Polja gleda nepravo, kao novitet Austro-Ugarske. Oni su došli... i oni su uzeli... Samo ne znam otkuda smo došli, iz koje to daleke zemlje. Glavnina bjelopoljskih katoličkih obitelji koje su činile demografsku snagu katolika Hrvata u Bijelom Polju u prvoj polovici 20. stoljeća bila je ovdje prije Austro-Ugarske: Zovke u više rodova, Golemci, Krezići, Drinovci, Topići, Kožuli, Azinovići, Sakići, Kolobare, Sesari, Grgići, Škobići, Matići (Matibegović)-Antunovići, a u raškogorskom dijelu samo tu malo uz brdo: Sliškovići (od njih nastali Aničići, Lovrići, Škobići), Zadre, Šunjići, Kljaje itd. Upravo one obitelji koje su došle za vrijeme Austro-Ugarske nisu zbog teških povijesnih okolnosti postale brojčano jake, zbog čega nikada nisu činili jaku demografsku snagu katolika Bijeloga Polja. Hrvati koji su došli za vrijeme Austro-Ugarske nisu oteli ničiju zemlju nego su je kupovali o čemu i danas postoje kupoprodajni ugovori: Solde, Skenderi, Biskupija, Orlovići i sl., a što se tiče aginske zemlje, nisu je samo naslijedili katolici iz turskoga vremena, nego i kmetovi muslimani i pravoslavci. Pravo bi protupitanje na ovome mjestu bilo: što li bijaše s bjelopoljskim katoličkim prezimenima koje je ovdje popisao biskup fra Pavao Dragičević 1743. godine i fra Marijan Bogdanović 1768. godine?[6] O popisima dvojice navedenih biskupa tj. apostolskih vikara pisao je i dr. fra Dominik Mandić.

Popisi obuhvaćaju sve župe, sela i obitelji BiH rečenih godina, izuzev Trebinjske biskupije, koja je u to vrijeme bila zasebno tijelo, imala je svoga vlastitog biskupa i nije pripadala pod jurisdikciju Bosanskoga apostolskog vikarijata. Popisane katoličke obitelji u Bijelome Polju, koje je onda, godine 1743., pripadalo župi Mostar. Te obitelji su: Zinović, Chiolta (Šolta), Camis (Kamiš), Sachich (Sakić), Curigli (Kurilj), Jercovich (Jerković), Cacak (Cačak), Azinovich (Azinović), Clemac (bit će Glemac, Golemac), Miosevich, Ninch, Diarichevich, Bunussich, Zapardiza, Gidich, Zvitanovich (Cvitanović), Mamiguz, Milchich, Jeilch, Vuletich, Clemich.[7] Od tada popisanih prezimena ostali su samo: Azinovići, Sakići, Clemaz (vjerojatno Golemac) i Čačak koji su postali Pranjići. Dakle u zadnjih pedesetak godina 18. stoljeća nestala su netragom iz Bijeloga Polja katolička prezimena: Zinović, Šolta, Kamiš, Kurilj, Jerković, Miošević, Ninić, Cvitanović, Zapardiza, Bunušić, Mamiguz, Miličić, Gidić i Dijaričević. Kada je don Tadija Božić, prvi dijecezanski svećenik, došao u Potoke za župnika 1904., u župi je bilo oko 1500 vjernika, pred Drugi svjetski rat 1939. bilo je 2200. Pred Domovinski rat 3000, a danas nakon Domovinskoga rata 1400, dakle manje nas je nego prije 100 godina.

Naša zajednička bjelopoljska povijest na žalost bilježi rijetke trenutke slave, odviše je bilo bolnih i tragičnih. Samo je u 20. stoljeću u tri rata ubijeno više od 400 Hrvata. Za jednu malu zajednicu to je užasavajući broj. Nakon što smo se malo oporavili u demografskom smislu u prvoj polovici 20. stoljeća, dogodilo nam se veliko zlo zvano fašizam i komunizam. Za žrtve Prvoga svjetskog rata u maticama umrlih i stanju duša župe Potoci nalazimo 29 poginulih. Drugi svjetski rat (više je Hrvata ubijeno nakon rata nego u ratu) s poraćem odnio je 280 života iz ove župe, najviše mladih muškaraca, mladića, prosjek starosti je iznosio 29 godina.

Po selima koja pripadaju našoj župi Potoci to bi izgledalo ovako: većinski, tada najbrojnije mjesto s hrvatskom većinom Potoci 78, Kuti-Livač 32, Humilišani 21, Prigrađani 37, Zijemlji 12, Vrapčići 31, Bučići-Vojno 15, Jasenjani 9, Đubrani-Vituša 45. To nam opet polomi živorodne grane koje rađaju život. Poraće je bilo u znaku komunističkoga totalitarizma koji je uz tipične represije komunizma nosio i mržnju prema svemu nacionalnom i vjerskom. Nakon toliko gubitaka u ljudstvu Drugoga svjetskog rata i poraća, Hrvati katolici našli su se u žestokom progonu. Procesuirani su mnogi, župna kuća je dijelom uzurpirana, mjesne časne sestre franjevke su privođene i na raznim montiranim političkim procesima osuđivane, nacionalizirana im je zemlja. Poubijan je velik broj klera u Hercegovini, kako franjevačkoga tako i dijecezanskoga, mjesni biskup Čule osuđen je na dugogodišnji zatvor. Posljednji bjelopoljski župnik franjevac, fra Marko Barbarić ubijen je 1945. godine kao nemoćni starac na Širokom Brijegu, jedan od poslijeratnih župnika don Mate Nuić došao je za župnika u Potoke kao bivši zenički robijaš. Rođena braća, Bjelopoljci svećenici, don Marko i don Jozo Zovko morali su u emigraciju, gdje su i umrli. Mnogi župljani su odležali dugogodišnje zatvorske kazne samo zato što je netko pokazao prstom na njih. Članovi obitelji nestalih konstantno su privođeni i ispitivani. Ljudi su bili prepušteni samovolji lokalnih izgrednika.

U takvu jednom ozračju odrastali su naraštaji mladih bjelopoljskih Hrvata. Neriješeno nacionalno pitanje dvije Jugoslavije rađale su itekako nacionalnom netrpeljivošću. Komunističkoj Jugoslaviji odgovarala je mržnja između Srba i Hrvata po onoj latinskoj, divide et impera (zavadi pa vladaj). Ocrnjivao se posebno katolički kler, prikazujući ga najčešće kao suradnike ustaškoga režima. Lansirale su se priče poput Novakovih nebuloza o svećenicima zločincima: don Marku Zovki, don Ivanu Tomasu, kao i franjevcima koji su pucali na Širokom Brijegu i sl. Umjesto da su isticane tolike zasluge katoličkih svećenika iz toga vremena, a na poseban način zasluge zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, a oni od pravednikâ učiniše zločince. Nadbiskup Stepinac je zbog svojih zasluga mogao biti temeljni kamen u pomirenju između Srba i Hrvata, admirandus et imitandus.[8] Umjesto toga još i danas traju prijepori oko njegove osobe. Nije samo nadbiskup Stepinac bio onaj koji se suprotstavljao zločinima fašizma, bilo je i mnogo onih o kojima nikada nitko nije želio pisati.

U tom časnom nizu stoji i dični tadašnji bjelopoljski župnik don Andrija Majić, koji je spašavao bjelopoljske Srbe. Zato su srpske žrtve u Bijelom Polju iz toga vremena neznatne, u odnosu na neke druge krajeve. To zauzimanje don Andrije Majića Srbi nisu zaboravili, došli su 1959. godine kada je bio suđen u Mostaru, svjedočiti u njegovu korist.[9] O tim dobročinstvima nikada ni jedne komunističke novine nisu pisale. Ne samo o don Andrijinim dobročinstvima, nego i o pozitivnoj ulozi don Ivana Raguža, umirovljenoga svećenika u Stocu, o čijim dobrim djelima prema stolačkim Srbima, Hercegovačko-zahumska eparhija ima vrijedan dokument (o tom dokumentu mi je osobno pričao bjelopoljski paroh Nebojša Radić na pravoslavni Božić u svome domu 2017.). Nisu oni bili jedini, ali svejedno dobročinstva katoličkih svećenika nisu išla u prilog koncepciji tadašnje komunističke partije.

Zlo se na žalost nastavilo i dalje jer je temelj zajedničkoga življenja nasađen naopako. Tako je ovo trusno višenacionalno područje postalo pogodno tlo za nove sukobe. Laž na laž, nepravda na nepravdu prizvala je "aveti" prošlih vremena. Domovinski rat izbio je samo kao produkt jednoga krivog političkog sustava koji je utro put novom krvoproliću. Domovinski rat iz ove župe odnio je 107 života. U srpskim logorima bilo je 74, a u muslimanskim 166 logoraša, a neki su bjelopoljski Hrvati bili i u srpskim i u muslimanskim logorima. Uništena župna crkva, župni stan, svećenički dom, samostan časnih sestra i na stotine uništenih obiteljskih domova.

Mi? Kakvi smo mi bili u ovome povijesnom hodu i previranju? Pravo govoreći bili bismo naivni ili lašci kada bismo vjerovali i pisali da smo u svome povijesnom hodu bili uvijek ispravni. Nemoguće je hoditi blatom, a da se i sami ne isprljamo. Ja bih naše povijesno ponašanje nazvao sindromom fizički i psihički zlostavljanoga djeteta koje trpi i trpi te u svojoj ranjenosti zna biti itekako zlo... Zbog tih loših događanja koja počiniše pojedinci između nas iskreno žalimo!

Naša povijest u ovome kraju ne započinje dolaskom Turaka ni komunista, mi nismo tek kalem na jednoj grani, nego deblo koje je duboko ukorijenjeno u srednji vijek. Evo nas danas nakon tolikih tragedija opet u ovome novom, postmodernom dobu, u kojemu se pitamo hoćemo li uspjeti preživjeti ovo novonastalo zlo, zlo političke obezglavljenosti, zlo iseljavanja i zlo nerađanja? Hoće li se opet, kao nekada za Hercegovinu koristiti uzrečica: Hercegovina sve naseli, a sebe ne raseli?[10]

Othrvali smo se tolikim povijesnim neprijateljima. Zapravo, iskreno rečeno među mnogim našim nacionalnim tragedijama, naša najveća tragedija i naš najveći neprijatelj jest toliko puta već do sada, naša nedosljednost, nejasan cilj i iznad svega naši nutarnji neprijatelji, koji su uvijek spremni prodati svoje nacionalno biće ne samo za trideset srebrenjaka, nego i manje. To je opasnost od koje dolazi propast. Kada stradaš od vanjskoga neprijatelja, onda si pred Bogom i povijesti heroj i mučenik, ali kada stradaš zbog svoje naivnosti, potkupljivosti, onda si bezumnik. Neka ova svjedočanstva iz Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskoga rata budu opomena da je život po zakonu zla besmislen.


[1] Ahmed S. Aličić, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1985., str. 441.

[2] "Apud Belopolje, in Herzegovina, passio beati Philippi a Ljubuski Sacerdotis et quinque Fratrum Novitiorum Martyrum, qui cultris et gladiis membratim a Turcis discerpti sunt", u: Martyrologium, str. 406-407.

[3] Petar Bakula, Hercegovina prije sto godina ili Šematizam, Vencel Kosir (prev.), Hercegovački franjevci, Mostar, 1970., str. 76.

[4] Jašmak - žensko pokrivalo za glavu.

[5] P. Bakula, Hercegovina prije sto godina ili Šematizam, str. 107.

[6] Vidi: Marijan Bogdanović, Ljetopis kreševskog samostana (1765.-1817.), Ignacije Gavran (prev.), Veselin Masleša, Sarajevo, 1984.

[7] Dominik Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis, Hrvatski povijesni institut, Chicago – Rim, 1962., str. 92.

[8] Vrijedan štovanja i nasljedovanja. Vidi: Ratko Perić, Nada koja ne postiđuje, Crkva na kamenu, Mostar, 2018.

[9] Srećko Majić, ''Mons. don Andrija Majić (1892. – 1978.). Životni put i svećeničko djelovanje'', u: Željko Majić (prir.), Sluga dobri i vjerni. Život i djelo mons. Andrije Majića, Biskupski ordinarijat Mostar, 1998., str. 35-36.

[10] Robert Jolić, ''Emigracija iz Hercegovine kroz povijest'', u: Ivo Lučić (ur.), Hum i Hercegovina kroz povijest, I., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., str. 798.

Pin It