Turskim osvajanjem ovih područja na žalost mnoga kulturna dobra nestaju u nepovrat. U prvom redu rušene su crkve kao i sva kršćanska obilježja. U Bijelom Polju nalazimo pet mjesta: Sutina, Livač, Potoci-Grčine, Humilišani i Donji Jasenjani. Na žalost više ne vidimo ostatke bazilike u Sutini (nakon posljednjega rata) kao ni u Livču. Danas nalazimo malobrojne kršćanske simbole iz predturskoga doba.

Takve rijetko preživjele simbole našega identiteta nalazimo na Humilišanima, to su dva impozantna, doduše oštećena nadgrobna križa, vjerojatno su preživjeli povijesna zatiranja jer su bili zaštićeni šumom i raslinjem.

Ovi križevi progovaraju o našem vjekovnom kršćanskom identitetu na ovim prostorima. Osim ovih prekrasnih, doduše dijelom oštećenih križeva, na Humilišanima nalazimo stećak Ladisave divice, na kojem piše: "Ase leži Ladisava divica".[1] Nakon što je otkriven, ovaj stećak ipak rijetko, gotovo nikako, ne nalazimo u literaturi. Natpis je na bosanici[2] (ikavica), što najbolje govori o identitetu nekadašnjih stanovnika Bijeloga Polja.

Ovo nije jedini primjer ikavice na području Bijelog Polja, susrećemo je i u imenima nekih njiva u Livču. U turskom popisu iz 1447. godine popisano je devet kršćanskih kuća, a deseti poturica - Šahin, sin Radoslava.[3] Turci u svojim popisima ne donose prezimena, jer je to za njih tada još uvijek nepoznanica (Turci dobivaju prezimena tek 1924. godine reformom imena Mustafe Kemal Ataturka), a i ne zanimaju ih, njih zanima samo broj dimova, odnosno članova kućanstva radi poreza. Uz popis tadašnjih stanovnika Livča navode se i imena nekih njiva u Livču. Između ostalih naziva iz toga vremena neke njive nose imena Vinac, Sinokos. Imena su kao što vidimo ikavskoga izgovora, što znači da je ovdje živjelo hrvatsko katoličko stanovništvo. Stećak s natpisom s Humilišana pronašla je Nada Miletić prilikom rada na terenu 1958. godine, smješten je na manjoj srednjovjekovnoj nekropoli. Natpis je poredan u dva reda na jednoj dužoj strani nadgrobnoga spomenika koji je u obliku sanduka, dugog 132 cm, širokog 68 cm, a visokog 54 cm[4]. Na gornjoj površini spomenika izrađene su rozete, a na pročelju spirale. Rubovi su mu optočeni trakom u obliku užeta.[5] Vrijeme izrade stećka nije točno definirano, u literaturi se navodi srednji vijek, što je veoma širok pojam. Današnje stanje na ovom lokalitetu izgleda veoma tužno. Stanje danas na ovom mjestu izgleda veoma zapušteno, lokaciju sa stećcima presjekla je cesta koja vodi na Rujište. Vjerojatno je pod današnjom trasom ceste ostalo više grobova s uništenim stećcima. Na sreću stećak Ladisave je samo pomjeren sa svog mjesta. Ispod njega se primjećuje osam grobova kaji su ostale bez stećka. To pokazuje naš osjećaj prema kulturnom nasljeđu. Ostaje tajna tko je bila Ladisava divica, ali njezino ime i ikavski govor jasno govore o identitetu tadašnjih bjelopoljskih stanovnika.

Don Josip Galić

 

[1] Stećak spominje Marko Vego s kratkim, ali vrlo zanimljivim natpisom koji govori o našim srednjovjekovnim hrvatskim korijenima na ovim prostorima. Usp. Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, I., Izdanje Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1962., str. 36-37.

[2] ''Bosanica nazvana i bosančica ili hrvatska ćirilica, pripadala je širokom sloju ćiriličnih pisama. Iako nije posve razjašnjen njen postanak pretpostavlja se da je nazvana po Solunjaninu Konstantinu, sv. Ćirilu. Ćirilično pismo poznato je još od X. st. a najstarijim natpisom smatra se Prespanska ploča, a kod nas je najstarija Humačka ploča.'' Usp. Vicko Kapitanović, Povijesna vrela i pomoćne znanosti, Filozofski fakultet u Splitu - Odsjek za povijest, Split, 2012., str. 161-162.

[3] Ahmed S. Aličić, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1985., str. 441.

[4] U literaturi se ponegdje može naići na pogrješan podatak visine stećka od 25 cm. Autor je mjerenjem stećka na terenu utvrdio točne dimenzije.

[5] M. Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, I., str. 36.

Pin It