Nešto posebno lebdi u zraku dok se spuštate od potočkog vrela, iz gornjih Potoka, do utoka rječice u Neretvu u samom središtu Potoka, u blizini naše crkve. Taj osjećaj steknete kada shvatite što je taj potok značio za žitelje Bijelog Polja i šire. Značio je zbog toga što je snagom vode okretao kola njegovih mlinica. Na žalost, danas veći dio godine potok ne teče, ostale su samo stare oronule mlinice da prkose zubu vremena.

Bjelopoljske su mlinice bile vrlo jednostavne i nadasve praktične građevine. Najčešće su klesane od kamena (u nekim krajevima gradile su se od drveta) sa zidovima od 50 do 60 cm. Prizemlje je građeno iznad samog korita potoka. Ispred mlinice nalazio se bazen gdje se skupljala voda iz glavnog toka. Taj se bazen zvao jažba. Iz jažbe se voda žljebovima usmjeravala na mlinsko kolo. U žljebove se voda puštala otvaranjem poklopca koji se zvao savat. Broj žljebova ovisio je o broju mlinova koje je posjedovala mlinica. Pogonski dio mlinice činila su dva kamena složena jedan iznad drugog. Gornji kamen je pričvršćen na osovinu kola koji pokreće voda. Otvor s gornje strane u središtu gornjeg kamena služio je za primanje žita. Kako bi kolo okretalo gornji kamen, nastajalo je trenje s donjim statičnim kamenom. Žito bi se našlo u trenju dvaju kamenja, drobilo bi se i mljelo. Dok bi iz središta došlo do vanjskih rubova kamenja, toliko bi se usitnilo da je postajalo brašno. Dalje bi ga trebalo samo prosijati i odvojiti mekinje. Osim žita mljeo se kukuruz, raž, ječam i ostale žitarice. U sklopu većih mlinica postojale su stupe za valjanje i pranje vunenih i suknenih predmeta (gunja, prekrivača, prostirača), zatim badnji za ispiranje. Većina ih je imala staju za smještaj konja jer se nekada da bi se došlo na red moralo čekati po nekoliko dana.

Bijelo Polje imalo je dvanaest mlinica. Prema sadašnjim materijalnim dokazima većina ih je izgrađena krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Dvije mlinice datiraju još iz turskog vremena. U to vrijeme malo se mjesta moglo pohvaliti s tolikim brojem mlinova. Idući od vrela, prva po redu nalazi se Topića mlinica, zatim Skenderova pa Lečića. U srednjem toku Azinovića, Zovkina, Krezića i Golužina, te pri dnu, u samim Potocima Boškovića, župna, časnih sestara i na samom utoku u Neretvu Kožulja mlinica. Nešto južnije na potoku Livčina nalazila se Lekina mlinica.

Iz priloženog se da zaključiti da su tim obrtom gospodarili Hrvati, što je u to vrijeme bilo od krucijalne važnosti za život.

Usluga mljevenja najčešće se plaćala davanjem ujma mlinaru (dio samljevenih žitarica), ponekad roba za robu, a vrlo rijetko novac. Seljaci iz okolnih planinskih sela Zjemalja, Ravna, Jasenjana, Raške gore imali su dobar krumpir koji su često davali umjesto ujma. Pored sve težine posla mlinice su vlasnicima donosile popriličnu korist. U godinama između dvaju svjetskih ratova i poraća, kada se teško živjelo i kada je brašno značilo život, mlinari su imali više brašna od ostalog svijeta. U njihovim se kućama nije gladovalo, jer uvijek je bilo kruha. S druge strane, seljaku je bilo puno teže preživjeti i svoju obitelj spasiti od gladi. Sve je ovisilo kakva će biti žetva, na što su utjecale vremenske prilike. Dolazak u mlinicu seljacima je bio jedan oblik razonode. Tu su se razmjenjivala iskustva, prepričavale su se razne dogodovštine, informacije kakav je bio urod, kako se kreće cijena stoke, vune, sira, povrća, kako nabaviti razne potrepštine i drugo. Ni snjegovi, ni kiše, ni ljetne žege nisu sprječavale seljaka da upregne svoje konje i mukom skupljeno žito dopreme do mlinice i pretvore ga u ukusne pogače. Jer, govorilo se: neka ima brašna za ostalo ćemo lako.

Obilazeći potomke starih mlinara i ostataka mlinica, nešto se uspjelo saznati o samim akterima tog vremena. Većina informacija je na osnovi usmenih predaja i materijalnih dokaza, a pisanih tragova gotovo da i nema. Veći dio mlinica je devastiran, neke su u potpunosti srušene, a samo dvije mlinice su sačuvane i u dobrom su stanju.

TOPIĆA MLINICA

Kako smo već kazali, prva mlinica od vrela bila je u vlasništvu obitelji Topić. Marijan Topić i njegovi sinovi Ilko i Šimun sagradili su je 1926. godine. Imala je dva mlina, u sklopu mlinice nalazile su se stupa, badanj i kovačnica. Mlinica je aktivno radila do smrti Ilke 1978. godine. Kasnije su Ilkin sin Ivan i njegova supruga Ruža mljeli samo za svoje potrebe. Danas je mlinica znatno oštećena i potrebno ju je obnoviti. 

SKENDEROVA MLINICA

Skenderova mlinica nalazi se nekih dvjestotinjak metara nizvodno od Topićeve. Krajem 19. stoljeća sagradio ju je Nikola Skender. Nikola je bio austrougarski žandar. Budući da se žandari nisu smjeli ženiti, Nikola se razdužio, oženio, kupio imanje te napravio mlinicu. Za gradnju mlinice angažirao je majstore iz Like, odakle i Skenderi vuku korijenje. Lika je bogata vodom, imala je dosta mlinica, tako da su u tome imali dosta iskustva. Kažu da je tada bila najveća mlinica u široj regiji. Imala je tri mlina većeg kapaciteta, stupu, badanj i staju za konje. Mlinica je dobro radila i jamčila je Skenderima sigurnu egzistenciju. Na katu mlinice nalazio se stambeni prostor. Skenderovo imanje nalazi se u predivnom prirodnom okružju, a sama konfiguracija terena bila je pogodna za gradnju mlinice.

Poslije Nikoline smrti posao preuzimaju sinovi Marko i Stanko. Nakon njih nastavlja raditi Stankova supruga Iva koja je radila sve do smrti 1985. godine. Iva je bila simbol Skenderove mlinice. Poslije Ive malo se mljelo, njezina nevjesta Ljuba više je prala gunje, deke i prostirače koristeći stupu i badanj. Danas je mlinica u dosta dobrom stanju i u vlasništvu je potomaka Marka i Stanka.

LEČIĆA MLINICA

Lečića mlinica treća je po redu. Građena je negdje krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Prvi vlasnik i graditelj bio je Vasiljević, gazda iz Mostara. Mlinica je imala dva mlina, stupu i staju za konje. Dosta kasnije vlasnik mlinice postaje Miloš Lečić. Miloš je mlinicu dobio od Vasiljevićeve kćerke Milke. Milka je bila bolesna i nije imala nikoga pa je mlinicu pripisala Milošu jer ju je on uzdržavao. Miloš je skupa sa sinovima radio do 1975. Kasnije mlinicu iznajmljuje Telebacima koji su radili do 1991. godine. U ratu je mlinica znatno oštećena i danas je zapuštena i u dosta lošem stanju.

AZINOVIĆA MLINICA

Na samom mjestu račvanja potoka četvrta od vrela nalazi se Azinovića mlinica. Mlinica datira još od turskog vremena i nema pouzdanih podataka o vremenu njezine gradnje. Anđelko Azinović, vrativši se iz SAD-a 1928. godine, kupio je mlinicu i cijelo imanje od Danila Grčkovića koji ju je također ranije kupio od nekog Šajina. Interesantno je napomenuti da je Anđenlko za mlinicu dao dupli novac od tadašnje vrijednosti. Anđelkova žena Jela bila je od Skendera i imala je mlinarskog iskustva. Jedne prilike u mlinici je izbio požar, a Jela je, pokušavajući ga ugasiti, dobila znatne opekline zbog čega je ubrzo i preminula. Kasnije je mlinica renovirana i nasljeđuje je sin Ivan. Ivan i njegova supruga Janja, skupa s djecom, radili su sve do 1992. godine. Mlinica je imala tri mlina i posjedovala je staju za konje. U ratu je dosta porušena i danas je zarasla u šikaru. Zbog starosti mlinicu bi trebalo restaurirati i zaštititi kao spomenik kulture.

ZOVKINA MLINICA

Sljedeća po redu je Zovkina mlinica, koja također, kao i od Azinovića, datira iz turskog vremena. Prema svemu sudeći nije slučajno da se te dvije mlinice nalaze tu gdje jesu. Naime, između njih se nalazila stara ćuprijica koja je, prema nekim predajama, građena u 16 st. (nema pisanih tragova). U to vrijeme tuda je prolazio karavanski put za Bosnu. Bila je to žila kucavica toga vremena pa su tako i mlinice bile strateški na dobrim mjestima. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća most je srušen, da bi se na njegovom mjestu napravio širi betonski.

Petar Zovko odslužio je vojsku za agu i za to je od njega dobio mlinicu. Bilo je to pred sam kraj Turskog Carstva, dakle sedamdesetih godina 19. stoljeća. Služio je tri godine i kada se vratio, došao je u posjed mlinice te zajedno s ocem Markom počeo mljeti. Vjeruje se da je Marko još od prije radio kod age. Poslije Markove smrti Petar nastavlja raditi sve do 1949. godine. Kasnije posao preuzima Pero koji sa sinom Draganom radi sve do 1985. godine. Dragan ima sina Kristijana što je peti naraštaj Zovaka u posjedu mlinice. Zovke su imale najveću mlinarsku tradiciju u Bijelom Polju. Danas su Dragan i Kristijan restaurirali mlinicu u etnostilu i pretvorili je u ugostiteljski objekt poluotvorenog tipa.

KREZIĆA MLINICA

Krezića mlinica nalazila se tik do Zovkine. Mlinicu je pred početak Drugoga svjetskog rata napravio Ivan Krezić. Kasnije ju je Ivan dao na korištenje Mihajlu Pejdi. Mlinica je posjedovala jedan mlin i badanj. Pejdo nije mlio, samo je koristio badanj za pranje gunja. Radila je do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Mlinica je u potpunosti srušena.

GOLUŽINA MLINICA

Golužina mlinica bila je sastavljena s Krezićevom i koristile su zajedničku jažbu. Tridesetih godina prošloga stoljeća napravio ju je Stojan Goluža. Kasnije posao preuzima sin Jozo i njegova supruga Dana i rade do kraja sedamdesetih godina. Mlinica je imala jedan mlin i badanj. Danas je dijelom devastirana.

BOŠKOVIĆA MLINICA

Poslije dva kilometra krivudanja i nekih četrdesetak metara visinske razlike potok ulazi u samo središte naselja Potoci i u posljednju fazu svoga toka, gdje se nalaze još četiri mlinice. Prva uzvodno preko puta crkve smještena je Boškovića mlinica. Mlinicu je 1922. godine sagradio Vidak Bošković. Položaj mlinice u odnosu na sami potok uvjetovala je dosta nepovoljna konfiguracija terena. Cilj svakog graditelja je da na što lakši i jednostavniji način dovede vodu nad mlinicu i da dobije potreban pad. Kad je u pitanju ovaj potok, od svih mlinica Boškovića mlinica je specifikum, jer je to bilo najteže ostvariti. Vidak je morao kopati dugi kanal da bi doveo vodu do jažbe s odgovarajuće kvote. Sam položaj mlinice je pokazatelj da je voda na njezine kotače dolazila skroz iz drugog smjera jer je teren tako zahtijevao, da bi se kroz tunele poprečno vraćala u potok. Vidak je s dosta muke izvršio svoju zadaću. Poslije Vidaka s radom nastavljaju njegovi sinovi Ilija i Matiša s djecom. Jedan tjedan radila bi Ilijna, a drugi Matišina obitelj. Mlinica je radila relativno kratko, do 1950. godine. Pored Ilijine i Matišine obitelji u mlinici su povremeno radili Andrija Bošković i Šćepo Kožul.

Mlinica je danas bez krovišta i zarasla je u šikaru.

ŽUPNA MLINICA

Na najatraktivnijem djelu potoka ispod niza manjih slapova i u sjeni kamenog mosta obrasla u bršljan nalazi se župna mlinica. Čim je ustoličio župu 1892. godine, biskup fra Paškal Buconjić dao je nalog tadašnjem župniku don Tadiji Božiću da je sagradi. Mlinica je velika i u arhitektonskom smislu lijepa i funkcionalna. Glavna putna komunikacija što prelazi preko kamenog mosta jamčila je mlinici dobar strateški položaj. Nije poznato je li prije napravljen most ili mlinica, no evidentno je da obje građevine datiraju iz vremena Austro-Ugarske, s kraja 19. stoljeća. U sklopu same mlinice nalazio se još jedan mali mostić koji je služio za prijenos žitarica jer se staja za konje nalazila s druge strane potoka. Mostić je isklesan od kamena i još i danas stoji na svome mjestu i daje mlinici posebnu draž. Voda za pogon se okretala u kanal već s gornjeg slapa dvadesetak metara iznad mlinice, ispod samog mosta, te se tom visinom dovodila iznad mlinice gdje se nalazila jažba. Tako se dobivao potreban nagib za pokretanje njezinih triju mlinova.

Svećenici su mlinicu iznajmljivali u zamjenu za dio ujma koji je dobivao mlinar za uslugu mljevenja. Jedan dio su ostavljali za sebe, a ostalo je raspoređivala biskupija. Mlinari su bili domaći župljani koji su od toga solidno živjeli. Mlinar koji je imao najduži staž u toj mlinici je Stipe Zovko iz Bočina. Stipe je radio od tridesetih godina prošlog stoljeća pa sve do kraja šezdesetih kada je mlinica i prestala raditi.

Danas je mlinica bez krova, ostali su samo kameni zidovi zavijeni u šikaru i zatrpani smećem. Na žalost, nema volje ni htijenja da se pokrene akcija čišćenja, što bi značilo početak moguće adaptacije i obnove mlinice.

Sve bjelopoljske mlinice imaju veliku kulturno-povijesnu vrijednost, ali obnovljena župna mlinica sa svojim atraktivnim položajem i uređenom pratećom infrastrukturom bila bi svojevrsni simbol Bijeloga Polja.

MLINICA ČASNIH SESTARA

Nekih pedesetak metara ispod župne nalazi je mlinica časnih sestara. Dolaskom u Bijelo Polje 1910. godine časne sestre nisu dugo čekale da krenu u projekt izgradnje mlinice. Mlinica je napravljena poprečno nad samim koritom, tako da se protezala na obje strane potoka. Imala je dva mlina. Voda na pogonske kotače išla je izravno s tim da se višak vode usmjeravao u treći propust u kojemu nije bilo pogonskog kotača.

Prvi mlinar bio je Mijo Zovko Miško s Livodina. Miško je radio do 1923. godine, kada je i preminuo. Poslije Mije dolazi njegov bratić Tadija Zovko koji je vjerojatno imao najduži staž u mlinarskom obrtu od svih mlinara u Bijelom Polju. Tadija je mlio preko četrdeset godina, od 1923. do 1965. ili 1966. godine. Nema sumnje da je Tadija svojim radom sebi i svojoj obitelji osiguravao sigurnu egzistenciju. Naravno, časne sestre dobivale su svoj dio. Časnim su sestrama brašno i pura bili neophodni jer u njihovoj su školi djeca uvijek imala barem jedan obrok. Nadalje, pravile su hostije za biskupiju, a i broj sestara vremenom se povećavao.

Danas je mlinica devastirana i djelomično je pod vodom, ovisno o visini vodostaja jezera.

KOŽULJA MLINICA

U prekrasnom ambijentu što su ga u simbiozi vjekovima stvarali potok i moćna Neretva, u predjelu Zatoka gdje potok završava svoj put, skrivena od pogleda nalazila se Kožulja mlinica. Mlinicu je krajem 19. stoljeća izgradio Ilija Kožulj. Mlinica je imala dva mlina i staju za konje. To bi bila sasvim obična mlinica da nije bilo Ilijina starijeg sina Mate zvanog Macko. Naime on je iza mlinice pokušao napraviti ni manje ni više nego mini centralu, pa su svi s čuđenjem gledali što to Macko radi. On je pričao da je to vidio kod austrougarske vojske u kojoj je služio i dosegao do višeg časnika. Inače je bio jako nadaren. Sam je od dijelova napravio bicikl i na njemu osvojio prvo mjesto na utrci Mostar – Jablanica. Pokušavao je sastaviti i automobil. Na žalost, tek što je počeo s projektom mini centrale, savladala ga je takozvana španjolska bolest i oko 1923. godine je preminuo. Pričalo se da je još dugo ispod mlinice stajao željezni točak i neki dijelovi. Je li to bila utopija ili ga je u realizaciji projekta spriječila smrt, veliko je pitanje, ali uopće nije upitno da je Macko bio avangarda toga vremena.

Mlađi Ilijin sin Ljubo nije puno boravio u mlinici jer se bavio ugostiteljstvom, ali je za potrebe gostionice dosta koristio usluge mlinice. Do pred Drugi svjetski rat mijenjali su se mnogi mlinari, ali nema podataka tko su bili, navodno bilo ih je i iz zapadne Hercegovine. Pred Drugi svjetski rat, u ratu i poraću radili su Mackov sin Slavko zvani Đikan, jedno vrijeme, kao trinaestogodišnjak, Ljubin stariji sin Mirko, a najduži staž imao je Andrija Bošković zvani Muško koji je bio Kožuljev zet. Muško je posljednji mlinar u Kožuljevoj mlinici, radio je od početka pedesetih pa sve do 1965. kad je mlinica i prestala raditi.

Danas je to jedina mlinica za koju se može reći da je bespovratno izgubljena. Na žalost, nestala je pod vodom akumulacijskog jezera.

LEKINA MLINICA

Jedina mlinica koja se nalazila na potoku Livčini bila je Lekina mlinica jer Livčina je 3-4 mjeseca znala biti bez vode, a i zbog same konfiguracije terena bila je nepogodna za gradnju mlinica. Andrija Leko teškom je mukom napravio uvjete da je sagradi i da bude funkcionalna. Pripreme za gradnju otpoče je 1925. godine. Prema sjećanjima njegova susjeda don Joze Zovke, koji su preneseni u našem župnom glasilu, mnogi su mu se smijali i nisu vjerovali u uspjeh. Naime, Andrija je jednim dijelom svoje njive u potpunosti preusmjerio Livčinu te na samom mjestu gradnje napravio udubinu da bi dobio pad za okretanje kola. Dalje, u don Jozinim sjećanjima stoji da je Andrija to vidio u SAD-u gdje je boravio četiri godine. Naravno, Andrija je uspio sagraditi mlinicu. Imala je dva mlina, jedan veći, jedan manji. Pomagao mu je najstariji sin Marko. Marko je 1945. otišao na križni put i, kao mnogi, nije se vratio. Kasnije mu se u poslu pridružuju mlađi sinovi Stojan i Tadija. Mlinica je radila sve do Andrijine smrti 1961. godine. Danas je mlinica skoro u potpunosti srušena. Sadašnji vlasnici zemljišta i ostataka mlinice su Stojanovi sinovi Josip i Ivica Leko.

Snaga i privlačnost bjelopoljskog potoka i njegovih mlinica bilo je odredište mnogih. U suvremenom načinu života mlinice su postupno gubile na važnosti. S industrijalizacijom nestali su i konji koji su bili u sprezi s mlinicama i nezamjenjiv kotač tog vremena. Prema pričama starih Bjelopoljaca, nekada ih je duž potoka bilo na stotine. Čekajući da se žito samelje mirno bi pasli i pojili se bistrom potočnom vodom. Ti dobroćudni gorostasi nekada su vukli svatove, ispraćali u ratove i na posljednji počinak, o radu u polju i nošenju i vršidbi žita da se i ne govori. Danas rijetki konja drže u stajama više zbog nostalgije nego zbog stvarne potrebe. Neka stara zaprega i ostatci mlinica čuvaju samo uspomenu na neko drukčije doba, kada su važila drukčija pravila i neke posve druge vrijednosti. Danas život ide brzo, zaboravljamo sve ono od čega smo počeli, gdje smo se rodili i odakle vučemo svoje korijene. Bjelopoljske mlinice othranile su mnoge naraštaje naših predaka. Hrvati su bili ti koji su „zauzeli“ potok i zavrtjeli „kolo života“. Danas u njegovu koritu vidimo samo smeće i sablasne zidine za koje mnogi i ne znaju što su bile i kakvu ulogu i značaj su imale. Mlinice su ostavile neizbrisiv trag u povijesti Hrvata Bijeloga Polja. Naša je dužnost i obveza da spriječimo daljnju devastaciju i da ih otmemo od zaborava.

Nestao je šum vode i neprekidno kloparanje mlinskog kamena, s čime su nestali i susreti seljaka, izmjena iskustava, komunikacija, šala i smijeh. Nestao je stari obrt mlinara. O mlinarima bi se mogla napisati jedna posebna priča, ali ne sa sretnim završetkom jer potok je prestao teći, mlinari su pomrli, a mlinovi već odavno ne vrte.

Mirko Soldo 

Nekadašnje mlinice - svjedoci hrvatstva u Potocima

Koliko su Gornji i Donji Potoci i Livadine nekad bili napučeni hrvatskim življem, govori i podatak o vlasnicima mlinica. Računajući od izvora Potoka i Livčine pa prema ušću Neretve, vlasnici vodenica na Potoku su bili: Topići, Skenderi, Lečić, koji je bio Srbin, Azinovići, Zovke, Krezići, Goluže, Boškovići, svećenici, časne sestre i Kožulji; a na Livčini je bila samo jedna vodenica – vlasnik joj je bio Andrija Leko. Dakle, od dvanaest mlinica, jedanaest su ih držali Hrvati.

Borislav Arapović

Pin It