Preuzeto s: https://www.md-tm.ba/

 

 

Foto:Galerija prijateljstva Mostar

 

U ranim jutarnjim satima, u ponedjeljak, 29. srpnja 1985. u 87. godini života preminuo je u svojoj sobi u Biskupiji nadbiskup Petar Čule. Kao svećenik proživio je 22 godine: 1920.-1942.; kao biskup sa sjedištem u Mostaru 38 godina: 1942.-1980.; a od toga 7 i pol godina u zatvoru u Zenici: 1948.-1955. i kao naslovni nadbiskup 5 godina: 1980.-1985.

U povodu Nadbiskupove 35. obljetnice smrti, 29. srpnja 2020. u mostarskoj katedrali večernju sv. Misu prikazao je biskup Ratko, a s njim su koncelebrirali don Luka, katedralni župnik, don AntE Brajko i don Ante Luburić, kancelar, u nazočnosti većega broja vjernika, njegovih štovatelja. U prigodnoj riječi biskup je iznio jedan doživljaj biskupa Čule iz zatvora. Na njegovu odlasku s biskupske službe u Mostaru, 1980. godine, Sveta mu je Stolica odala posebno priznanje.     

U pečatnu pismu uzdignuća biskupa Čule na stupanj i dostojanstvo naslovne nadbiskupije, 7. lipnja 1980., sv. Ivan Pavao II., papa: 1978.-2005., da mu pokaže „svoju dobrohotnost i znak zahvalnosti“, želeći ga obdariti „posebnim naslovom časti“, što je „u svetom služenju razvio sav polet u radu za slavu Božju i za ostvarenje duhovnoga spasenja povjerenih Ti duša“,[1] imenovao ga je naslovnim Nadbiskupom s nekadašnjim sjedištem u Giufiju u provinciji Prokonzulskoj, u metropoliji Kartagi u Sjevernoj Africi, današnjem Tunisu.

Ne samo zbog njegova marljiva i odgovorna rada koji je uložio, nego i zbog velike patnje koju je strpljivo podnosio, napose pod komunističkim sustavom nehumanosti u zatvoru, Papa mu je dodijelio to počasno odlikovanje. Upravo iz njegovih zatvorskih dana može se predstaviti jedan odlomak zabilježen u Kronici biskupije, koju je je biskup Čule rukopisno popunjavao odmah nakon povratka iz zeničke robijašnice u Mostar, 1957. godine.

Biskup je Čule, zajedno s pedesetak suputnika: suzatvorenika, milicionera i udbaša, doživio tešku željezničku nesreću potkraj travnja 1951. u blizini Slakovaca, 15-ak km od Vinkovaca. Velika skupina kažnjenika bila je iz zatvora iz Zenice premještena i prevožena u kaznionicu u Srijemskoj Mitrovici. Zašto su to činili, nikomu ni danas nije jasno, samo je jasno, prema onomu kako se dogodilo, da se radilo o udruženu zločinačkom pothvatu protiv zatvorenika intelektualaca poizbor probranih: katolika, pravoslavnih, muslimana.

Evo prikaza te željezničke nesreće iz pera biskupa Čule, preuzeto iz Kronike biskupije. Niti ispravljamo niti tumačimo događaje, datume, osobe, nakane, nego prepisujemo kako je zapisano i dodajemo najosnovnije podatke o zatvorenicima. 

Željeznička nesreća kod Slakovaca

„Na 24. travnja bio sam rastavljen od Nastića.[2] On je bio smješten u jednu ćeliju, a ja u drugu zajedno s drugim kažnjenicima određenima za transport u Sremsku Mitrovicu. Krenuli smo na put u četvrtak večer 26. travnja. Neki smo odmah u Staklari bili povezani u lance u dvoje, a drugi su pojedinačno vezani istom u vagonu. Ja sam bio povezan s mladim muslimanom Osmanom Behmenom iz Mostara, a dr. Čekada[3]starijim bratom Behmenom.[4] Osim mene i dr. Čekade bili su tu ovi katolički svećenici: don Mitar Papac,[5] dr. fra Didak Burić,[6] dr. fra Bonicije Rupčić,[7] Petar Pajić[8] iz Banje Luke, trapisti Antun Artner[9] i Valenijan Andrijević,[10] sarajevski svećenici Franjo Kralik[11] i Ivica Raič,[12]  bosanski fratri Ljubo Hrgić[13] i Emanuel Kljajić,[14] te sekularizirani bosanski franjevac Mile Ilovača.[15] Katoličkih svjetovnjaka bilo je 6 – među njima Jure Mrčić iz Čapljine. Bilo je nas svega 40. Pratilo nas je 6 milicionera, kojima je komandirao kapetan UDBE Đojić – Srbin iz istočne Bosne.

Ukrcali smo se u zadnji vagon III. klase brzog vlaka Sarajevo-Beograd oko 10 sati navečer. Naš vagon nije bio uopće osvijetljen. Kapetan Đoić zabranio je svaki razgovor u vlaku. „[…] i povukao revolver s riječima: 'Tko ustane, sjest će pod drugim uslovima.'

Prošli smo Vinkovce negdje iza 3 sata ujutro i približavali se Slakovcima. Bio sam budan izmolio svoje jutarnje molitve. Stali smo pred stanicom Slakovci. Zašto? Nisam znao, a ni danas ne znam. Čule su se pištaljke željezničara. Najedanput je jedan željezničar povikao: Spasavaj se, narode, kako možeš i znaš! Osjetio sam, da se primiče katastrofa. Bilo je još vremena, da iskočimo iz vagona. Ali kako iskočiti kad smo svezani i kad nam je kapetan Đoić, koji je u tom momentu spavao na klupi u vagonu, zaprijetio da će pucati u svakoga, koji sa sjedala ustane?! Osjetio sam snažan udarac lokomotive teretnog vlaka u naš vagon. Vagon se rušio. Vidio sam, kako komadići ruševina lete mi ispred očiju. Samo jedan centimetar dijelio me je od smrti. Ja sam bio kao u nekom transu. Nisam bio svjestan, da mi prijeti smrtna opasnost. Čak nisam ni pomislio da treba pobuditi pokajanjepremda sam malo prije molio svoje jutarnje molitve. Najedanput sam se našao bačen iz vagona na ledini. Pao sam najprije na žicu signala, a onda na zemlju. Htio sam da ustanem, ali nije bilo moguće. Lijeva mi noga u gležnju bila prebijena, ali ne vrlo, jer se kost nije disocirala, a desna je u kuku bila iščašena, osim toga bio sam izubijan, pa su mi rebra bila modra kao čivit Ruka je malo krvarila, ali rana je bila bezopasna. Kod mene se našao fra Didak Burićkoji je prošao bez ozlede, a našao se tu i jedan željezničar iz Radunica kod Maglaja u Bosni. Oni su me prenijeli i smjestili na livadi nešto podalje od željez. pruge. Trojica su bila odmah mrtvi u mom kupeu, među njima i kapetan Đoić. Dvojica su naknadno umrli – don Mitar Papac prigodom prevoza u kamionu za bolnicu u Vinkovce i jedan Srbin sutradan u bolnici Osijek. Papac je dobio frakturu lubanje. Izgleda da mu je kaput – hubertus zapeo za vagon, pa ga je lokomotiva zajedno s vagonom vukla po zemlji, pri čem je on udarao glavom o zemlju i tako dobio lom lubanje. Bio je pri svijesti i ispovjedio se kod fra Bonicija Rupčića.

Bilo je strašno pogledati. Tu leže mrtvaci, a pokraj njih i teški ranjenici. Kao poslije krvavoga boja. – Odmah su na lice mjesta doletjele ekipe liječnika iz Vinkovaca i Osijeka.

Ja sam ležao sa lancima na rukama. Osman Behmen se nekako izvukao, jer nije bio odviše tijesno uza me vezan, a meni je ostao lanac na ruci. Nije se mogao skinuti, jer je katanac prigodom sudara bio oštećen, pa ključ nije mogao unutra. Nakon dva – tri sata došli su radnici sa stanice Slakovci i razbili mi lanac na rukama. Na Vel. Gospu 15. VIII 1956. imao sam pontifikal u zagrebačkoj katedrali i poslije mise pristupio je k meni u sakristiji jedan radnik, koji je izjavio, da je on meni skidao lanac sa ruku, pa da i sada čuva onu kariku lanca kod kuće. Usljed iščašenja kuka meni je bila natekla noga u gornjem dijelu. Jedan liječnik smatrajući da se tu radi o izljevu krvi, rekao je za mene dr. Čekadi, koji je bio malo na nogi ozlijeđen, da je moje stanje opasno. Međutim dijagnoza je bila pogrešna – nije bilo nikakva izljeva krvi.

Vladika Nastić čije su obe noge stradale, i ja ostali smo zadnji na livadi i prebačeni smo istom pred podne vlakom u vinkovačku bolnicu. Svako diranje u desnu iščašenu nogu zadavalo je užasne boli, pa sam silno trpio, kad su me smještali u vagon i poslije kad su me prenosili u vinkovačku bolnicu.

Jer bolnica u Vinkovcima nije imala röntgenskog aparata, koji bi ujedno slikao, odmah po podne u petak 27. travnja 1951. mi teži ranjenici prevezeni smo željeznicom u bolnicu Osijek. Tamo su mi pod narkozom uredili iščašenu nogu. U osječkoj bolnici nismo ostali ni puna 24 sata. Odmah je iza nas tamo došao iz Zenice famozni Jure Bilić. Prolazeći ispred moga kreveta malo je zabacio deku s mene i rekao: Pa tebi nije ništa! Kao da mu je krivo, što gore nisam nastradao. – Odmah taj dan u subotu popodne natovario nas na kamion kao zaklanu stoku i dao prevesti u Mitrovicu, kamo smo stigli kasno u mrak. Tu smo bili smješteni u jednu prostranu sobu Kazneno-popravnog doma, a po noći su k nama došli vlakovi i oni drugi naši supatnici iz Vinkovaca, koje nije trebalo prevoziti u Osijek. Ja sam od posljedica narkoze tako tvrdo spavao, da nisam čuo njihov dolazak.

Kako je bilo pred 1. svibnja, nitko ništa nije poduzimao do iza praznika. Tada su oni s težim lomovima, koji su morali ležati u gipsu prebačeni u gradsku bolnicu, a mi drugi ranjenici smješteni smo u bolnici K.P.D. – nitko, pa ni ja, nije znao, da je meni slomljena kost u gležnju lijeve noge pa tako ja nisam dobio gips, nego sam onako ležao, dok noga nije sama zarasla.

U Mitrovici s nama je lijepo i obzirno postupano. Ja sam dvaput išao u gradsku bolnicu, gdje su mi na röntgen gledali lijevu nogu i konstatirali, da je kost slomljena ali su pustili, da sama zarasta. U Mitrovici bilo je mnogo drugih kažnjenika, pa i njemačkih oficira. Oni bi nam nekada slali kakvih darova, osobito umjetnih vitamina. Nakon petnaestak dana počeo sam pomalo hodati – najprije sa štapom, a onda i bez štapa. Pomagao mi je pri tom talijanski zarobljenik Giuseppe Spinelli od Bar[i]a iz južne Italije.

Neki su svjetovnjaci iz naše grupe uzeti u Mitrovici za prevodioce sa stranih jezika, a mi smo drugi, osobito svi svećenici, na večer 27. lipnja vlakom vraćeni u Zenicu. Na zeničkoj stanici dugo smo čekali, dok su došla po nas kola, jer svi nismo mogli hodati, pa ni ja sam. Tu smo odmah čuli psovke zeničkih stražara, koji su puno gori bili od stražara u Mitrovici.

Dovedeni smo u Staklaru i tu nas je najstariji milicioner neki Mirković stavio da u holu Staklare stojimo licem okrenuti prema zidu, a onda su nas prebacili u Glavnu kuću i smjestili u jednu pokrajnu sobu. U to doba bio je Jure Bilić organizirao u kino-sali ispod nas zloglasne konferencije. Tu su neki kažnjenici mahom bivši gestapovci, želeći izići iz zatvora ispov[i]jedali javno svoje grijehe, a onda napadali poimence biskupa i svećenike zahtijevajući, da nam se ne dopusti izlaziti na šetnju, da nam se uskrate paketi, da se njima pusti ovlast da nas tuku, da se ne smijemo pustiti iz zatvora bez odobrenja njihove konferencije, etc. U to vrijeme uredili su u Staklari tzv. 'Koreju' (tada je bjesnio rat u Koreji). Tu bi po noći ovi 'obraćenici' uvodili nepopravljive zatvorenike i tukli ih“.[16]

Biskup se Čule u još nekim svojim autobiografskim zapisima osvrće na ovu nesreću, donoseći više puta i svoje tumačenje pojedinih događaja.[17]

[1] Izvornik objavljen  u Čulinu zborniku, Za kraljevstvo Božje. Život i djelo nadbiskupa dra Petra Čule, 1991., str. 407: „Tibi denique, Venerabilis frater, qui in sacro famulatu industriam tuam omnem explevisti ad Dei gloriam atque spiritualem fidelium tibi commissorum, procurandam salutem...”.

[2] Varnava Nastić (1914.-1964.) službovao kao vladika u Sarajevu, svetitelj SPC-a od 2004. Vidi: P. Kondić, Radosno penjanje na Golgotu: kamenčići za mozaik životopisa sveštenoispovednika Episkopa Varnave Hvostanskog i Beočinskog, Cetinje, 2009.

[3] Dr. don Čedomil Čekada (1896.-1981.). Opširnije. R. Vlajki, „Ugledni robijaš“, u: M. Josipović i M. Zovkić, prir., Život u službi riječi - Čedomil Čekada, Sarajevo, 1997., str. 131-135.

[4] Poznata su dva brata Behmena: stariji Salih i mlađi Omer. Biskup Čule spominje Osmana, vjerojatno umjesto Omera.

[5] Don Mitar Papac (1896.-1951.), on je u toj nesreći poginuo. Opširnije o njemu: I. Puljić, „Don Mitar Papac“, u: Svjedoci vjere i rodoljublja, ur. Božo Goluža, Mostar, 2005., str. 287-358, osobito str. 354-357.

[6] Fra Didak Burić (1898.-1974.), herc. provincijal - http://www.pobijeni.info/userfiles/fra_didak_buric.pdf

[7] Fra Bonicije Rupčić (1910.-1984.) - https://www.franjevci.info/povijest-kategorije/u-komunisti%C4%8Dkim-zatvorima

[8] Don Petar Pajić (1902.-1974.). O njemu: A. Orlovac, Banjolučki martirologij, Banja Luka - Zagreb, 1999., str. 63-64.

[9] O. Antun Artner (1920.-1995.): http://www.trapisti-banjaluka.org/povijest-30.html

[10] Valerijan  Andrijević (1917.-1986.). Vidi: A. Orlovac, Banjolučki martirologij, Banja Luka – Zagreb, 1999., str. 56-57. U Zenici je proveo od 1949. do 1957. U dijecezanske svećenike prešao 1962.

[11] Don Franjo Kralik (1903.-1976.), vidi u: Gdje su oni stali, mi nastavljamo. Pokojni svećenici Vrhbosanske nadbiskupije od 1882. do 31.12.2018., gl. ur. F. Marić, 3. izdanje, Sarajevo, 2019., str. 89.

[12] Don Ivan Rajić (1914.-1989.), Isto, str. 121.

[13] Fra Ljubo Hrgić (1908.-1976.), Životni krug (dnevnik), Zagreb, 2005. Dnevnik je vođen od 1934. do 1970.

[14] Fra Emanuel Kljajić (1920.-1988.), član  Bosne Srebrene.

[15] Mile Ilovača (1907.-1976.), kao član Bosne Srebrene s imenom fra Velimir (1927.-1955.), potom svećenik Zagrebačke nadbiskupije do smrti.

[16] Kronika biskupije (1942.-), 2. dio, str. 9-12.

[17] Autobiografija, str. 25-27. Na njezinoj posljednjoj i nedovršenoj 41. stranici nalazi se podatak: „Na Novu godinu 1965. bilo opet sunčano, pa sam posjetio Kruševo i održao u crkvi propovijed. Na Božić je kod mene na večeri vladika Vladislav Mitrović, kojemu sam čestitao na 7. siječnja Božić, ali nisam mogao ostati kod njega na ručku“. U Curriculum vitae, str. 21-23, pisano na svršetku Drugoga vatikanskoga koncila (1962.-1965.), biskup završava na str. 26. ovim riječima: „U četvrtoj sesiji govorio sam o temi 'Crkva u svijetu'. Poslije održanoga referata kardinal Ruffini mi je čestitao na njegovu sadržaju“.

 

Pin It