Posebna je radost odlazak na godišnju svetu Misu u Vitušu. Ovogodišnja sveta Misa je proslavljena u subotu 29. kolovoza 2020. u 11 sati. Misno slavlje je predvodio po običaju bjelopoljski župnik.

Sam susret s Bogomdanom ljepotom koja te okružuje izaziva prvotnu radost. Tu je i radost rađanja i odrastanja u Vituši, te radost koja navire iz sjećanja na nekadašnje dolaske. Kao da vidim i sada razdragana lica baka, didova i pokoje tetke koja je ovdje nekad  živjela ili bar u ljetnom periodu plandovala sa svojom stokom.

Neki od današnjih misara ovdje su i rođeni: Franjo Marić, Slavica Kukić, rođ. Ćubela… Polazak u Vitušu. Vožnja automobilom od naše župne crkve traje tek par minuta. Odmah nakon Prigrađana malo iza prvog tunela silazimo k Neretvi-jezeru. Pristanište čisto prirodno, rustika, par stijena. Tu nas strpljivo čeka na splavu naš bjelopoljski župljanin, Nikola Kukić, zaljubljenik u ovaj vodeni raj. Prevozi nas na drugu stranu jezera, slijedi kratak uspon preko željezničke pruge ka mjesnom groblju. Kratak uspon, od 10 minuta ali vrlo zahtjevan. U groblju nas čeka lijepo uređen oltar, na njemu oltarnik-stolnjak, davno izvezen za cursko ruho, koji eto nadživi svoju vezilju. Ispred obnovljene kapele okupljeno dvadesetak misara. Godina gradnje kapele nije poznata, najstariji vele da je tu sigurno osamdesetak godina. Inače mjesto na kojem se nalazi groblje zove se Gatin.

Slijedi Misa, molitva, pjevanje te nakon Mise kako se oduvijek i običavalo užina i razgovor ugodni. Daleko od političkih i ekonomskih pogubljenih demagoga, priča nekako postaje iskrenija, toplija i životnija. O čemu pričati u ovom carstvu ljepote, nego o onim nestalim vremenima i o onima koji su otišli „tamo gdje idu svi smrtni ljudi“.  U mjesnom groblju je oko 40-50 grobova, neki su pokojnici prenešeni u neka obližnja mjesna groblja. Mogu se tu vidjeti i lijepo isklesani križevi. Groblje je kao i konjski put do njega potrebno svake godine očistiti od raslinja. Ove godine to je učinila obitelj Mije pok. Vlatka Aničića iz Vojna.

U starini se godišnja sveta Misa s blagoslovom polja slavila oko Petrovdana. Do unazad pedesetak godina iskupio bi se tu silni narod, ta bilo je naroda po Raškoj gori i okolini. Po pričanju nakon Mise bi se tada najprije zaigralo kolo kod groblja, a nakon toga bi se spustili naniže do kuće  Karla Kukića. Tu bi se dalje još igralo i pjevalo. Sve prepuno zadovoljstva i radosti. Nakon zajedničke zabave narod se razilazio na čorbu po kućama. Dok to slušam u jednom trenutku začujem kako se poluglasno i sjetno zapita prisutni Karlo Pandža (nekad i on s Đubrana kao dijete silazio baki i djedu u Vitušu): „Gdje u malo vremena nestade sav taj narod“? To je upravo  pitanje koje ćemo izgleda sve više svakim novim danom postavljati.

Vituša je malo raštegorsko izumrlo mjesto koje se nalazi na desnoj obali Salakovačkog jezera. U ovom pitoresnom bajkovitom mjestu nekad su živjeli većinski Hrvati katolici i pravoslavni Srbi (više u Donjoj Vituši). Kad spominjemo dva naroda odmah nam se nameće pitanje suživota. Odnosi su nažalost bili veoma loši što se tiče Hrvata i Srba Janjića „Vazda su brte četnikovali i hajdučili“, ali odnos Hrvata i Srba Ćorića iz obližnjih Bučića bili su više nego prijateljski: „Ćorići su bili po ljudstvu pričani ljudi nadaleko“.

Jedina obitelj Zurovac također je bila veoma tolerantna. Vituša se ugnijezdila u podnožju obronaka planine Čabulje, kupana Neretvom koju nasilu ukrotiše i u tom dijelu pretvoriše u jezero. S drugu stanu pogled nam zastaje na padinama planine Prenj, koja kao da se natječe s Čabuljom koja će prodrijeti snažnije u našu zelenu ljepoticu i potisnut je dalje na jug, da razlijeva svoje vodene čarolije. Ne znaš što nam više otima pogled, duboko zeleno-plavo jezero, čudesni kameni vrhunci oko nas ili bujna vegetacija. Ovdje je mediteranska klima ugodna za život. Premda kažu da je Vituša u starim vremenima bila poznata po neobično velikim snjegovima: „To je bilo čudesno, tu bi snijeg sipao kao voda iz potoka“. U Mostaru malo zasniježi a u Vituši bi ćiro zastao od velikog snijega. Pričao tako pokojni Ante Marić svojoj djeci o snježnim željezničarskim nevoljama. Toliko bi snijeg napadao da se kući mogao vratiti iz udaljene Drežnice 11 km samo držeći se za telegrafske žice.

Pisati o nekadašnjem životu Vituše je teško jer je vrijeme učinilo svoje. Zato bi najbolje bilo poći odituša, kukić kraja. Posljednji stanovnik Vituše iselio je pred naletom posljednjeg rata, Franjo Ćubela. Iseljavanje-umiranje Vituše odvijalao se u tri etape: prvi put ukidanjem ćirine pruge 1966. godine, drugi put izgradnjom Salakovačkog jezera 1982. godine i treći put u Domovinskom ratu. Pričaju kako je bilo tužno iseljavanje za vrijeme potapanja kuća i imanja. Zemlja kao i kuće bili su vrlo mizerno procijenjeni i plaćeni. Neki su od tuge odbijali izaći iz kuća. Za vrijeme potapanja posljednja je ostala u svojoj kući  Cvita Kukić, sve dok voda nije počela ulaziti u kuću.

Akumulacijsko jezero Salakovac je potopilo silnu zemlju s obje stane Neretve. Naravno naviše i naniže od Vituše, čiji su vlasnici bili najviše Hrvati. Ovdje ne spominjem potopljena imanja s lijeve strane jezera.

U Vituši je potopljeno petnaestak kuća: Blaž Aničić, Ante Marić, Anđa Ćubela,  Karlo Kukić, Berta Kukić, Kruno Kukić, Slavko Kukić, Karlo Pandža, Mića Zurovac i Vlado Janjić (dvije posljednje obitelji su živjele u željezničkoj stanici). U Donjoj Vituši malo prije HE Salakovac (prema Bučićima) također je primorano iseliti pet obitelji Janjića: Dušana Janjića, Čede Janjića, Miloša Janjića, Save Janjića, Pere Janjića. U Jedrinju (zaseok Vituše) potopljene su kuće Luke Kukića, Mije Aničića i Nikole Kukića i stražara broj 14.

Kažu da je prvi stanovnik Vituše bio neki Jozo Kukić. Prvi stanovnici Vituše pojavljuju se koncem devetnaestog stoljeća izgradnjom ćirine željezničke pruge. Pruga je značila život, prva zapošljavanja, koja su od do jučerašnjih raškogorskih nomada učinila  razne radnike i državne službenike. Za mnoge je pruga značila odlazak u svijet, trbuhom za kruhom ili pak u rat, odakle se mnogi nikad nisu ni vratili.

Vituša je bila gostoljubljiva onako kako je to samo znao oduvijek čovjek ovog podneblja, bilo koje vjere i nacije. Tu gostoljubljivost nije bilo uvijek lako iskazati, upadalo se u koliziju. Budući da su u Vituši tada imali čamac Nikola Kukić i Ivan Aničić (nestao u poraću Drugog svjetskog rata) duvandžije iz zapadne Hercegovine su bili česti gosti u Vituši. Jedna zgoda veli kako je čuvar pruge Mijo Aničić (1881.) obavljajući svoju dužnost naišao na žandare-filance. Kako je stanovao u blizini bio je red da ih pozove na kavu ili rakiju. Budući da nije bio siguran jesu li mu u kući ili oko kuće duvandžije, naš dovitljivi Mijo povika iza svega glasa svojoj ženi: „O Luce, meći vodu evo finanaca na kavu“. Oni bjesni prekoriše Miju što se dere: “Dade li im Mijo znak, dade“, i teška srca ne htijući pića, ljutiti zbog propale akcije odoše dalje. Kasnije se uspostavilo da je u Mijinoj kući i oko kuće u tom trenutku bilo oko 30 duvandžija.

 U Vituši su osim stalnih stanovnika neke đubranske obitelji, poput Šunjića i Škobića imali svoju zemlju , mjesnom stanovništvu poznata pod nazivom Postinje. Škobići su tu imali i svoje vinograde, proizvodili su kvalitetno vino. Uz uzgoj stoke bilo je i obilje ribe u Neretvi te voća, posebno su bile poznate po urodu i veličini smokve Petrovače. Još danas se priča o kapitalnom ulovu zubatka od 19,5 kg kojeg ulovi Vlatko Aničić, a tek priče o ulovu ugora… Nekadašnji stanovnici Vituše nisu uvijek doživljavali ovdje život kao nešto idilično poput nas, koji dođemo ovdje tek pokoji sat. Posebno se od težine života upamtilo  to što se sijeno i grm za stoku nosio s Raške gore i to na leđima. Niza strmu stranu pa prugom kilometar, dva i to sa strahom da ne naleti vlak.

Tu su živjeli fizički i duhom jaki ljudi, tako je to kad si u savezu s prirodom. Poznata je priča kako je Cvita Kukić pošla pod Pasove u drva, nakupila i naprtila drva a bila je u devetom mjesecu trudnoće. Uhvatili je trudovi i ona porodi svoga sina Slavka a da nije ni rasprtila drva. Umotala dijete u pregaču i snijela ga s drvima kući. Cvita pokoj ti duši!

Gledajući zapadno iz groblja u Vituši vidimo prelijepo razvedeno brdo spomenute Pasove,  jer izgledom sliče na pojaseve, tu je i Janjića kuk te Naš kuk, kojeg u novije vrijeme lovci zovu Franjin kuk. Mogu vam reći da je i pravo što ga prozvaše Franjin kuk, ipak je on bio posljednji stanovnik Vituše. Vele rastom bio mal ali čvrst. Za vrijeme njegove mladosti, bio je običaj seoskih tuča, jedne prigode potukao se naš Franjo s Gorančanima, a oni ga jer ih je bilo više, svega zasuli kamenom i tako ostavili a on unatoč svega preživio. Na tu nezgodu netko tada i pjesmu spjeva:

Skupila se klapa mala odabrana, da ubiju Franu Ćubelu.

Berak Spaso, Ilija i Niko.

 

Podiglo se malo i veliko. 

 

Kad su bili iznad Goranaca pa pođoše iznad Miljavaca,

ne bil' prije stigli do mejane.

 

Kad se sveta završila Misa,

sad ćemo se poigrat bisa.

 

Tale Ante i Ćubela Frano jedan drugom riječi prigovara.

Veli njemu Ante Tale nije ovo Misa u Orlacu da ti gonjaš djecu Orlačane.

 

 A Ćubela Franjo kaže njemu,

ne bojim se dvjesto Gorančana i sa njima stotinu Domazećana.

 

Kad je Franjo riječ ispustio na njemu se kamen zastavio.

 

Bitka traje 30 minuta,

vas se narod sklonio s puta.

 

Stari Berko gega se polako,

djeco moja ne bije se tako, već ovako.

 

Kad je kamen privatio Ćubelu je s nogu oborio.

 

Nad njim dođe ćaća Niko

i kaže ko zajam primi taj zajam treba da i vrati…

 

Pa, pravo mu i budi, kad je bio ko kamen, nek se Kuk i zove po njemu.

Okreneš li se iz Vituškog groblja preko jezera na drugu stranu vidjet ćeš jamu Orlovaču. Čuvena jamu ne samo po orlovima koji su se u njoj legli i obitavali, nego i po dugogodišnjem (3 godine) skloništu Stojana Mandića koji se tu krio od poslijeratne zloglasne UDBE. To bi bila malo duža i vrlo zanimljiva priča pa eto ostavljamo je za neke druge teme.

Sve u svemu Vituša je priča o nestalom, ukradenom (su)životu,  čovjeka i prirode. Božjem daru ljepote koju mnogi ni danas ne prepoznaju. Možda je danas za mlade obitelji Vituša neprikladna za svagdanji život ali je prava šteta što je bar  ne prepoznaju potomci nekadašnjih stanovnika kao mjesto povremenog odmora za dušu i tijelo. Osim vodenog puta i željeznice u Vitušu se nekad dolazilo cestom preko Vojna,  Bučića pa lijevo od HE Salakovac uz strmo brdo zvano Brkan. Put je makadamski i danas je zbog nebrige i zapuštenosti teško prohodan.

Mi smo eto svojim pohodom upravo iskusili čudesni dar Euharistijskog čuda Gospodnjeg u njegovoj čudesno stvorenoj prirodi, zelenoj katedrali.

Šteta je biti tu u blizini i to godinama, a ne upoznati ovaj skriveni biser.

                                                                                                                     Don Josip Galić

 

 

Pin It