Korizmeni hod ide svom vrhuncu. Promatrajući Kristovu muku, njegove posljednje sate života, učimo biti poput Njega. On zaljubljen u čovjeka, uporan, podiže se nakon svakog pada.

Na putu patnje nije sam, tu je Šimun Cirenac, koji mu pomaže nositi križ. Tu je i Veronika, koja unatoč prijetnji i opasnosti za osobni život briše Isusovo lice, krvavo i znojno. Tu su i nama mnogi neznani likovi.

Isusov križni put je nadahnuće nama kršćanima da budemo poput njega. Zaljubljeni jedni u druge, nikakvom sladunjavom ljubavlju, nego onom altruističkom. Jednostavno biti tu za druge.

Živimo trenutno u vremenu silnih frustracija, vremenu u kojem ne možemo mnogo toga isplanirati. Kao da je vrijeme stalo. Sve se mjeri koronom, tim virusom koji je zaustavio cijeli svijet. Zabavu, šport, učilišta, svadbe, godišnje odmore ali ne i dobrotu ljudskih srdaca.

Od mnogih primjera dobra među nam, neka mi bude ipak dopušteno opisati jedan primjer dobra, kao poticaj  i osvježenje svima nama.

Događaj se zbio prije 24 sata u našoj župi Potoci u mjestu Đubrani-Raška Gora. U ovom mjestu inače živi sedmero stanovnika, na četiri strane svijeta. Jedna od njih je Jelka Zadro rođena 1939. Oca su kao civila ubili četnici 1942. Sa samohranom majkom ostalo ih je 4 djece, svi su osim Jelke već pokojni. Jelka je radila u Predionici i tu zaradila mirovinu. Marljivo radila i zaradila. Jelka nije zasnovala svoju obitelj, kao ni njezine sestre, ni brat. Bliže rodbine dakle nema. Starost je dočekala sama. Mirovinu je provodila u radu, obrađujući vrt i gajeći ovce. Sama i otuđena od ljudi jer je potpuno oglušila. Drugih zdravstvenih problema nije imala, sve tako do jučer, kad je pala u štali i tu nemoćno ostala ležati na đubrištu.

Bog zna koliko bi tu ostala ležat da je nisu pronašla braća Ilija i Jakov Šunjić iz Vojna, rođeni u ovom mjestu. Palo im napamet jednostavno obići Jelku i pripomoć joj nešto u vrtu. Došavši imali su što i vidjeti…, užas nemoći. Što bi s njom bilo da nije bilo ovih ljudi s velikom slovom Lj…

Koga će prvog obavijestit nego župnika, tako je to kod nas, telefon je radio na sve strane. Ovom dvojcu župnik je pridodao poduzetnu i nesebičnu Mirijelu-Maju Šunjić, te je počeo kvasac dobra jednostavno kvasati. Brzinom munje od vrata do vrata… i jedan se život premda u poznim godinama uspio spasiti i zbrinuti. Jelka u takovom stanju ne može više u đubransku danas pustinju. Dobrotom mnogih jedna će se vrata za nju ipak otvoriti…

A ti veliš da je dobro umrlo i da nema više dobrih ljudi. Ima, ima, samo ih ti počmi primjećivati.

                                                                                                                                 Don Josip

 

 

Pin It