Isus je znao pozvati svoje učenike: “Dođite na samotno mjesto te se malo odmorite” (Mk 6,31). Nije ovo bio samo poziv na tjelesni odmor, nego na duhovnu okrepu, odmor u osami daleko od gužve, mase i buke, dalje od onoga svagdanjeg i od ljudskih mjerila. Biti u svijetu, ali znati pobjeći u osamu jedan je od aspekata korizme.
Zaustavljanje da bismo se preispitali, resetirali, jer više nismo sposobni čuti, vidjeti i doživjeti svijet oko sebe i istinske životne vrednote. Sve je postalo samo broj i imitacija, masa bez kvalitete. Mi smo u stalnoj utrci za novim, iz senzacije u senzaciju, ne uspijevamo uživati ni u onome što već posjedujemo.
Što je svijet postigao bez Krista? Što imamo? Moć se ljudska umnožila, a oko nas sve same krivotvorine radosti! Mi smo u konstantnom sukobu, već je davno Epikur primijetio: “Ne kvari ono što imaš sa žaljenjem zbog onoga što nemaš. Sjeti se da ono što danas imaš je nekad bilo ono čemu si se nadao.” Potrebno je stati i shvatiti da smo često utamničenici: nerealnih želja, pohlepe, ljudskih obzira, raznih navika, častohleplja, grupa, društvenih veza, posjedovanja… Ne vjeruješ? Koliko toga činimo samo zato da smo u trendu. Naše svakodnevno pitanje glasi: što će ljudi reći? Pogledaj naše oblačenje, izlaske, putovanja bračna – predbračna, sada eto imamo već novi trend, u modi su momačka i curska putovanja, uz dosadašnje momačke i curske večeri, promovira se novi oblik bjesnila. Strahota!
Brate i sestro, sve jadnije od jadnijega! Ponavljam, što će reći ljudi? Stalo nam je što će reći ljudi, umjesto da se zapitamo što će reći Bog! Sramota je ako dijete ne ide na ekskurzije, sramota je ako ne nosi traženu marku, a nije sramota što se ostaje do u sitne sate po sumnjivim zakućcima, nije sramota ulazak u kladionicu, brakovi na probu… Ljudi što više posjeduju ne postaju sretniji, jer stalno podižu svoju točku želja, što donosi silno nezadovoljstvo. To su stvarni okovi koji nas sputavaju, držeći nas u ropstvu čvrsto prikovane za zemlju. Živimo u vremenu silnih informacija koje nas ne formiraju, nego svakim novim danom svojim senzacijama razdražuju i zbunjuju. Zar nismo umorni od ljudskih riječi, obećanja i svjetlucavih reklama. O, kako su ljudske riječi i ponude isprazne, sitne i uboge. Zato je potrebno stati i čuti Boga koji je uvijek iznova nov i jedini istinski bogataš. Prečesto se opterećujemo životnim sitnicama, a u opasnosti smo da izgubimo život. Nesretni smo jer je ona naša druga, duhovna dimenzija zapostavljena, pjesnik pjeva: “Za let si dušo stvorena.” Pozvani smo na let u visine, a mi se u svom blatu umrljani gušimo. Igramo se bogova već dugo, udaljivši se od njegovih pravila, čovjek je postao mjerilo svih stvari, kroji zakone i pravila ponašanja. Vrijedno je samo ono što čini ugodu. Zato narodna izreka i veli “Teško svijetu kad ljudi boguju.” Vrijeme bi bilo da nakon svih svojih izleta u grijeh, poput rasipnoga sina koji je pavši na dno, spoznao svoju bijedu, došao k sebi rekavši: “Ustat ću i poći svome ocu…”
Doista iskoristimo priliku za povratak u dom Oca svojega. Povratak nije uvijek lagan, nekad će izgledati da Otac šuti i ne čuje. Ne očajavaj, Otac je tu, zato traži, budi ustrajan, moli i vapi, milost će sići: “Molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!” (Mt 7,7). Bez povratka u kuću Očevu ostajemo trajno nesigurni i u strahu. Oslobodi se krivih valuta, zbaci dronjke u koje te oblači grijeh, potrči na prag Očinskoga doma. Uza sva naša korizmena odricanja neka na prvom mjestu bude post od grijeha. Ne zaboravi, samo jedan grijeh Bog ne može oprostiti, a to je onaj za koji ne tražimo oproštenje.
Don Josip Galić, župnik bjelopoljski