Na početku korizmenoga hoda Crkva pred nas stavlja veličanstveno Evanđelje po Mateju: “U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice, a haljine mu postadoše bijele kao svijetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime.
A Petar prihvati i reče Isusu: Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu…”
U ovoj današnjoj svakodnevici, koja nas obasipa konstantnim ponudama, tema preobraženja veoma je česta. Tako u medijima možemo vidjeti prikaze raznih “preobražaja”, kako onih fizičkih, tehničkih, modnih, političkih… U današnjem Evanđelju ne želimo govoriti o tim komercijalnim preobražajima, nego nas zaokuplja Isusovo preobraženje. Današnje Evanđelje o Kristovu preobraženju odnosi se na vrijeme prije patnje i smrti Gospodinove. On je želio svoje apostole pripremiti na nadolazeće kušnje kako bi ih lakše mogli razumjeti i podnijeti. Isusovo preobraženje slika je njegova uskrsnuća koje se ima domalo zbiti. Nazočnost Mojsija i Ilije slika su kontinuiteta Božje objave koja doživljava svoju puninu u Isusu. Sjaj njegova lika i njegovih haljina znak su i predokus buduće nebeske slave za koju sveti Pavao veli: “Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube” (1 Kor 2,9). Kako je sveti Pavao sažeo ljepotu Božje stvarnosti u tako kratkoj rečenici. Što sve lijepo svojim okom vidimo, uhom čujemo i srcem želimo, nije ni blizu onoga što nam je pripravljeno. To je projekt za kojim težimo i čeznemo svakim danom sve više. Životnim iskustvom uviđamo da nas svijet sve više razočarava svojim neispunjenim obećanjima. Unatoč tomu, što su veća razočaranja, javlja se u nama čežnja za uzvišenim, jer naše se nemirno srce ne miri s kaljužom, ono hoće vrhunce. Zar je moguće bez iskustva preobraženja i vjere u uskrsnuće izdržati udare životnih valova i oluja? Zato naš život, ako želimo uspjeti, mora biti konstantno preobraženje: iz slaboga u jako, iz lošega u dobro, iz nevjere u vjeru.
Preobraženja čine naš život lijepim i smislenim. Na žalost preobraženje može ići i u negativnom smjeru. Ispred nas se uvijek nalazi ista stvarnost s dva puta. Stvarnost širokih i uskih vrata koja nas uvode u propast ili u život. Preobrazba je naš životni poziv, a to iziskuje borbu, kako to često volim reći, mi smo u ratnom stanju. Ostati u primirju sa svijetom, označava tihu kapitulaciju koja urušava naš životni smisao. Drugoga puta nema, gradim ili rušim. Negativne društvene preobrazbe su stvarne i veoma opasne. Vidno je kako ne uživamo očekivane plodove novih svjetskih poredaka. Što će biti s nama ako nastavimo već utrtim putem?
Pada mi na pamet djelo Franca Kafke Preobraženje, iako ga nisam baš razumio ni volio kao srednjoškolsku lektiru. Djelo je napisao proročki i u svom djelu on upravo govori o toj negativnoj preobrazbi. Naime, pripovijetka Preobraženje donosi nam priču o trgovačkom putniku Gregoru Samsi čiji se život potpuno promijenio nakon što se jednoga jutra probudio kao golemi kukac. Služeći se metaforom, Kafka Gregorovom preobrazbom prikazuje i kritizira moderno društvo s njegovom dehumanizacijom i otuđenosti kojima je pojedinac izložen u takvu društvu. Gregorov je život na neki način robotski te se svodi samo na posao. Kad se toga jutra probudio kao kukac, njegova je najveća briga bila to što kasni na posao. Iako je ova pripovijetka nastala prije 100 godina, društvo se još uvijek nije promijenilo. Još uvijek, i to ubrzano, prolazimo proces dehumanizacije, koji će završiti jednoga dana u nekom nakaznom i bezdušnom svijetu. Sam Gregor umro je sa spoznajom da za njega više nitko ne mari. Otuđenje! Zar to nije krajnji cilj puta na koji nas žele preusmjeriti? Unatoč takvu okrutnu svijetu u koji upada ogoljeni i prevareni čovjek, ipak stoji ponuda preobraženoga i uskrsloga Krista. Samo ne zaboravi – put ka Kristu uvijek vodi preko Kalvarije.
Don Josip Galić, bjelopoljski župnik
