( 4. korizmena nedjelja)
Evanđeoski nas tekstovi vode kroz razne situacije Isusova života. Isus uvijek iznova svojim postupcima oduševljava, pokazuje da ne pripada samo jednoj grupi ljudi, nijednom nacionalnom, staleškom, spolnom ili generacijskom krugu. Svojim rušilačkim barijerama-međama u koje se ljudi uporno zatvaraju, On dolazi uvijek iznova kao ljubav.
Ova veoma dirljiva scena sa slijepcem od rođenja postaje nam još jasnija ako smo nekada bili u doticaju sa slijepom osobom. Doista je strašno biti slijep. Ljudi kad žele iskazati svoju ljubav ili brigu prema nekom ili nečem, onda često puta kažu „kao očinji vid.“
Unatoč toga što je tjelesno slijepilo teško, ipak životno iskustvo pokazuje da tjelesno slijepilo ne znači uvijek da je čovjek nesretan i neostvaren. Puno opasnije slijepilo jest slijepilo duše. Kao što tjelesno slijepilo ne razlikuje svijetlo od tame, osobu od osobe, tako duhovno slijepilo ne razlikuje dobro od zla, istinu od laži, ljubav od strasti….Tjelesni slijepac je svjestan svoga slijepila i svoje nemoći, a duhovni slijepac nije. Tjelesni slijepac nužno traži pomoć, pruža ruku i vapaj da bi stigao do cilja. Duhovni slijepac nesvjestan svoga slijepila, misli da ljubi, a u pitanju je strast, misli da živi a zapravo je hodajući mrtvac.
Ovo duhovno slijepilo najsličnije je jednoj pojavi u prirodi koja se zove fatamorgana. Da bi smo shvatili značenje fatamorgane zamislimo čovjeka koji luta pustinjom i umire od žeđi. On baca pogled u daljinu i priviđa mu se jezero puno vode, okruženo drvećem. Tetura prema jezeru sve dok njegovo priviđenje potpuno ne iščezne i ne ostane ništa osim vrela pijeska oko njega. Jezero što ga je on vidio u daljini jest fatamorgana. Kako ona nastaje? Fatamorgana je varka što je pred našim očima stvara priroda zbog određenih uvjeta u atmosferi. „Mi vidimo neki predmet zbog toga što se svjetlosne zrake odbijaju od tog predmeta i padaju na naše oči. Te zrake obično dopiru do naših očiju u pravoj liniji. Stoga, ako pogledamo u daljinu, vidjet ćemo samo predmete koji su iznad našeg horizonta. A sada objasnimo varku što je stvara atmosfera sa svjetlosnim zrakama. Nad tlom pustinje može postojati sloj gustog zraka, koji djeluje poput zrcala. Neki predmet može biti izvan vidokruga daleko ispod horizonta. Ali, kad s njega padnu svjetlosne zrake na sloj gustog zraka, one se odbijaju prema našim očima i mi vidimo taj predmet kao da se nalazi iznad horizonta i da nam je na vidiku. Mi na taj način „vidimo“ predmete što ih naše oči ne mogu vidjeti. Kad se udaljeno nebo odrazi pomoću ovog „zrcala“ od zraka, ono ponekad izgleda kao jezero i mi vidimo fatamorganu.“
Zapravo ova slika slijepca kraj puta slika svih nas koji sjedimo kraj životnih putova i prosimo. Pružamo svoje ruke na sve strane očekujući sreću i spas. Nitko potpuno ne vidi i svi smo upućeni jedni na druge. Spas i usmjerenje dolazi izvan nas, samo je pitanje prema čemu ili komu pružamo svoje ruke. „Ljudsko srce je moćno ali slijepo.“ U svom sljepilu ono je prevrtljivo i nelogično, u isto vrijeme bi i dobro i zlo. Tom našem srcu uvijek iznova potreban je zaokret, „šamarčina“, da bi smo se oslobodili privida-iluzije. Uspjeh je moguć, potrebna je volja, a tu je lijek. Pogrješan lijek zadat će nam mnogo jada. Isus stoji i ovaj put ispred nas, ali potrebna je i naša suradnja, učinimo i taj toliko potreban iskorak k njemu, zbacimo svoj ogrtač prošlosti, srušimo barikade iluzija kojima smo ogradili svoj svijet u kojem se vrtimo u krug „tapkajući u mraku“ osobnog otuđenja.
Don Josip Galić, župnik bjelopoljski
