(Razmišljanje 5.korizmene nedjelje)
Isusa redovito susrećemo u različitim životnim situacijama, smjenjuju se tako razni likovi oko njega. Njemu poznati i nepoznati ljudi, elita politička i vjerska, ljudska bijeda, pravedni i grešni ali ovi grešni na prvom mjestu, to mu je uža subspecijalnost.
Uvijek oko njega ljudska muka, jad, bolesti raznih vrsta: hromi, uzeti slijepi, padavičari, opsjednuti, evo i pokojni. Osim bolesnih oko Isusa je mnoštvo onih s temeljnim životnim pitanjima, koja traže odgovor, koji je smisao našeg dolaska i prolaska ovom zemljom?
Ove pete korizmene nedjelje susrećemo se s (ne)zgodom-smrću u obitelji koja je bila u posebnim prijateljskim vezama s Isusom. Isus je prijatelj te obitelji, i to ožalošćeni prijatelj. Isus koji plače, suosjeća s ljudskom patnjom i pruža svoje ruke nad svakom ljudskom potrebom. Bilo je pokušaja kroz povijest da se Isus prikaže samo kao simpatični rabi, religiozni, politički, socijalni ili kulturni reformator, kao osoba koja je ostvarila ideal humanosti. Kako veli A. Schweitzer: „Htjeli su ga prikazati kao jednostavnog čovjeka, svući s njega raskošne haljine u koje je bio zavijen i zaogrnuti ga krpama u kojim je hodao u Galileji.“
Nama nije dovoljno promatrati Isusa kao nekog humanistu, reformatora, revolucionara… Takvih je bilo dosta kroz povijest. Nas zanima Isus jer nastupa s drugačijim programom od svih do tada i nakon njega, Isus koji se suobličuje ljudskoj patnji, Isus koji uskrišava mrtve i sam ustaje od mrtvih. Ovim činom Isus pokazuje da je apsolutni gospodar nad životom i smrću. Čini nešto do tada neviđeno. Taj Isusov postupak izaziva na jednoj strani vjeru i oduševljenje, a na drugoj prezir i spletkarenja. Sam Isus daje vrijednost smrti jer je pobijeđena, ona je prolazno stanje i zato otpada svaki strah. Mi uporno dižemo visoku cijenu zemaljskog života, vežemo se uz ideju da je zemlja naš konačni cilj i mjesto gdje se ostvarujemo, dok spoznaju i prioritete vječnog života ostavljamo na policama životnog sniženja, devalvacije.
Raj na zemlji ne postoji, to je utopija. Isus ne želi biti utopista, a svaki onaj koji traži utjehu u programima ovozemaljskog života, prije ili kasnije će se razočarati. Lazar kojeg je Isus uskrisio opet je morao umrijeti, mnogi bolesni koje je ozdravio ponovo su morali bolovati i umrijeti. Vidiš da našem životu treba veći smisao. Ozdravljene bolesnih i Lazarevo uskrsnuće bila je jednokratna pomoć, trenutno rješenje. Naš problem bolesti i smrti iziskuje dugotrajno rješenje. Isus kaže:“Ja sam uskrsnuće i život tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada (Iv 11,25).“ Ove riječi su melem na naše smrtne rane. Ipak ne zaboravimo da smo ovdje samo najamnici koji svakog trena možemo biti otpušteni, a naše mjesto zauzeti drugi.
Ovih dana dok smo u izolaciji zbog toliko spominjanog korona virusa, izvucimo iz ovoga stanja ono najbolje za sebe. Koliko smo mali, jadni, cijeli svijet je stao pred jednim virusom koji i nije toliko smrtan kakvih je bilo kroz povijest i kakvih se može još pojaviti. Nauči ovu lekciju, pamti je, uči druge, da smo na proputovanju. Što ne znači da u zemaljskom smislu moramo biti površni i inertni, nipošto nego vrlo kreativni ali uvijek s pogledom na vječnost. Zato preispitajmo svoj odnos prema Bogu, bližnjima, materijalnom (životinja se nasiti svojim plijenom, a mi se ne sitimo svojim dobrima), prirodi, domaćoj proizvodnji, životu na selu kojeg smo, a to se ovih dana očituje, totalno podcijenili.
Lazare izađi van, vjerniče, čovječe razriješi svoje smrtne poveze u koje te oblači ovaj svijet i izađi van iz svoga svijeta i pođi putem uskrsnuća, ne pravi pakt s ovim trulim svijetom!
Don Josip Galić, župnik bjelopoljski
