Samo ime Cvjetnica dolazi od uvodnoga slavlja današnje nedjelje, po cvijeću. Naziv je jednostavno nastao po običaju blagoslivljanja cvijeća, maslinovih i palminih grančica. U nekim krajevima Hrvatske, gdje nema palmi ni maslinovih grančica, nose se neke druge vrste bilja, što je posve razumljivo.
U procesiji koja se ove nedjelje priređuje mi ponavljamo isto ono oduševljenje naroda koje je pratilo Isusa pri njegovu ulasku u Jeruzalem. Cvjetnica ima dvojako značenje. Prvo izražavamo, kako rekoh, svoje oduševljenje Isusom, te u isto vrijeme propitujemo sebe s pitanjem želimo li mu mi doista ostati vjerni? Osim ovoga slavlja cvijeća za nekoliko dana slijedi slavlje križa i trnove krune. Tako nas Cvjetnica uvodi u tajnu Velikoga petka. To su dvije nedjeljive točke u nasljedovanju Isusa. Cvjetnica, to su oni trenutci i dani u našemu vjerničkom životu oduševljenja Kristom, koji su normalni i potrebni u kršćanskom rastu i trenutci Velikoga petka, to su dani patnje, iskušenja, zova svijeta. Ovo su dvije teške suprotnosti u kršćanskom životu koje kršćanin mora spojiti u jedno. Biti vjeran ne samo u trenutcima oduševljenja, nego i u danima mraka, sumnji Velikoga petka, koji je nezaobilazna stuba u našemu životu. Pod nazivom Velikoga petka ne mislimo samo na naša stanja mraka i boli, nego su to i djelovanja koja sačinjavaju našu redovnu životnu svakodnevicu: nužnost izgaranja, davanja, životnoga sijanja… Puno je lakše biti vjernik u danima kada ide onako po našemu. Lako je biti vjernik u društvu koje se deklarira kao kršćansko. Svećenik je lako biti na dan ređenja i mlade Mise, lako je postati, ali nije lako ostati! Prihvatljivo je biti kršćanski supružnik dok se nosi svadbeno ruho, ali dođu dani u kojima nakon pompe treba živjeti križonoštvo međusobnoga darivanja, tolerancije, vjernosti, prihvaćanja novoga života – porođajnih bolova…
Kršćanstvo je imalo dvije kušnje: progonstva i slavlja. Kršćani su prvo nadvladali i postali mučenici i heroji, no kušnja slavlja počela je s carem Konstantinom i izgleda da je nisu položili. Iz veoma široke teme današnjega promišljanja zaustavio bih se samo na važnoj činjenici ponašanja mase. U slavlju Velikoga tjedna imamo dvije krajnosti mase, s jednu stranu imamo masu Cvjetnice koja oduševljeno kliče Kristu: “Hosana sinu Davidovu” i istu masu koja za nekoliko dana viče: “Raspni ga raspni.” Što se dogodilo u samo nekoliko dana pa se glas oduševljene mase pretvorio u povike mržnje i pesnicu zaborava? Zar to nije bio isti Isus? Psihologiju mase mnogi su proučavali, ona je grana socijalne psihologije koja pokušava dokučiti ponašanje ljudi u većoj grupi. U masi se ljudi, samo kako bi ostali dio grupe, ponašaju, govore, iznose i usvajaju stavove koje inače nikad ne bi sami izrekli ili slijedili. “Ukoliko razumijemo mehanizme i motive grupnoga razmišljanja, moguće je kontrolirati i pokrenuti mase po našoj volji, bez njihove spoznaje o tome.” (E. Ernays) Upravo po ovom saznanju u 20. stoljeću izvedena su mnoga zla preko propagandne manipulacije.
Nasuprot stava mase stoje dosljedne osobnost koje se vladaju na temelju savjesti, a ne unaprijed zadanih mišljenja iz vana, a takvi se cijene, premda i dalje ostaje u međuljudskim odnosima dominantna priča psihologije mase. Isusov sramni proces pokazuje nam najprije Isusa koji je svoj do kraja, nikad ne podilazi masama, ne taktizira s njima, a osim Isusa tu je tek mala grupa dosljednih: Gospa, nekolicina žena i sveti Ivan. Ovo je doista velika poruka u današnjem svijetu koji počiva, na žalost, na zakonitostima mase. Zbog toga kršćanstvo valja promatrati prema pojedincima tijekom povijesti: svecima, mučenicima i herojima, a ne prema masi duša koje su napola kršćanske napola poganske, koje iskrivljuju sliku kršćanstva, sliku Isusa iz Nazareta. Do našeg ponovnog susreta podno Isusova križa!
Don Josip Galić, župnik bjelopoljski
