Platon je tijelo držao grobom duše, a strasti je uspoređivao s lancima kojima je okovana. Vjerovao je da se čovjek, nadilaženjem materijalnoga svijeta i ulaženjem u kraljevstvo duha, mora osloboditi tiranije strasti…
Više ne podučavam kako upravljati ljudima na poslu… Podučavam, prije svega, kako upravljati sobom. (Peter Drucker)
Želite li biti vođa drugima, morate najprije biti vođa sebi. Morate posjedovati vrlinu vladanja sobom, tj. vrlinu umjerenosti koja strasti (emocije i osjećaje) podređuje duhu i usmjerava ih prema ispunjenju naše misije.
Vladanje sobom ide ruku pod ruku s poniznošću. Ono u srcu vođe otvara prostor za druge i za ideal služenja. Neumjereni ljudi nisu spremni služiti i najčešće su zaokupljeni sami sobom. U literaturi koja se bavi liderstvom vrlo malo se govori o vrlini vladanja sobom. To već samo po sebi govori o kulturi našega vremena koja naglašava osjetilna zadovoljstva i materijalnu udobnost. Vladanje sobom danas nije na cijeni. Potrebna je hrabrost da bi se o tome govorilo. Osim toga, liderstvo se često shvaća kao javna uloga odijeljena od našega privatnog, intimnog života. To je potpuna neistina. Da bismo shvatili zašto je vođi potrebno vladanje sobom, dovoljno je razmisliti o posljedicama neumjerenosti.
Neumjerenost šteti umu potamnjujući svjetlo razuma. Čovjek kojemu je stalo isključivo do moći, novca i zadovoljstva gubi doticaj s objektivnom stvarnošću. “Odavanje bludu i samopredanje duše svijetu putenosti”, piše Pieper, “paraliziraju temeljne sposobnosti moralne osobe: sposobnost da, u tišini, čuje poziv stvarnosti i da, u skrovištu ove tišine, donese odluku primjerenu konkretnoj situaciji i konkretnomu djelovanju. To značenje svojstveno je svim onim tvrdnjama koje govore o falsificiranju i kvarenju razboritosti, sljepilu duha i nemoći da donesemo odluku.”1
Neumjerenost slabi volju. Ona podriva hrabrost (sposobnost da ustrajemo na svojemu putu) i pravednost: onaj tko teži za moći, novcem ili zadovoljstvom ne vodi računa o općemu dobru i ne poštuje dostojanstvo drugih.
Neumjerenost nadasve nanosi štetu srcu jer neumjereno srce prestaje biti velikodušno i ponizno. Opsjednut svojom moći, zadovoljstvima i svim onim što posjeduje, neumjeren čovjek zamišlja život kao gomilanje osjeta. On gubi svaki smisao za poslanje i sposobnost za služenje drugima.
Takav čovjek doslovno postaje sve manji pred našim očima.
Neumjerenost podriva povjerenje. Escrivá ovu tvrdnju ilustrira ovom prispodobom: “Ne znam jeste li u djetinjstvu čuli onu priču o seljaku koji je dobio zlatnoga fazana na poklon. Najprije se iznenadio i razveselio, a potom je morao za njega naći prikladan smještaj. Nakon što je dugo razmišljao gdje i kako, odlučio je da zlatnoga fazana stavi u kokošinjac. Pilići su bili očarani ljepotom pridošlice, opkoliše ga, diviše mu se i smatraše da je polubog. U tome komešanju dođe vrijeme objeda. Seljak je rasuo pregršt sjemenja i fazan se – ogladnio nakon duga iščekivanja – bacio na to i najeo do grla. Kada je druga živad vidjela kako je ta osobita ptica tako proždrljiva i prosta, svi navališe po njoj kljucati dok je nisu svu očerupali.”2
Ako se moj šef, nakon što mu se usprotivim, rasrdi, ili postane zavidan kada ga drugi zasjene, ili u srdžbi tresne bocom, ili postane neuljudan sa ženama, ubrzo ću izgubiti povjerenje u njega. Ako sam kukavica, pasivno ću podnositi ozračje što ga je stvorio ili ću ga, ako sam budala, hvaliti, ali nikako ga ne ću smatrati vođom. Poput peradi u kokošinjcu koja se okomila na umišljenoga fazana, prezret ću ga.
U praksi ljudi ne razlikuju između profesionalnih sposobnosti vođe i njegova ponašanja, čak i kada to ne žele priznati. Duboko ih odbijaju dvostruka mjerila.
Vladanje sobom izravno utječe na način na koji vođa izvršava svoje profesionalne obveze. Uzmite, primjerice, upravljanje vremenom. Vođa je svjestan toga da mora posvetiti dovoljno vremena svojim najvažnijim zadaćama: dugoročnu planiranju, profesionalnoj i moralnoj izobrazbi osoblja, motiviranju kolega itd. Ipak, ankete pokazuju da vođe rijetko kada posvećuju više od 10% vremena tako važnim zadaćama. Radije rade ono što im se sviđa nego ono što bi trebali raditi. Posrijedi je naravna ljudska slabost. Postupajući tako pokazuju da nisu sposobni vladati sobom.
“Poslovi koje treba hitno obaviti”, kaže Covey, “najčešće su uočljivi. Sile nas na akciju, guraju nas, traže od nas… naprosto nam bodu oči. Takve poslove često prati ugoda, lako ih je obaviti i pravo je zadovoljstvo učiniti ono što traže od nas. Ali takvi poslovi najčešće su potpuno nevažni!
Važnost, pak, ima veze s rezultatima. Ako je nešto važno, to doprinosi vašemu poslanju, vašim vrijednostima, ciljevima do kojih vam je toliko stalo.”3 Sjetite se samo koliko smo puta vidjeli svojega šefa kako mahnito obavlja “važan posao” koji se na kraju pokazao potpuno trivijalnim?
Mnogi ljudi na vodećim položajima ne uspijevaju obuzdati svoje strasti. Seminari o upravljanju vremenom, koliko god dobro osmišljeni bili, nisu nikakvo rješenje jer problem s takvim ljudima nije tehničke nego moralne naravi.
Oni moraju naučiti obuzdavati svoje strasti.
Usmjeravanje je bolje od potiskivanja
Platon je tijelo držao grobom duše, a strasti je uspoređivao s lancima kojima je okovana. Vjerovao je da se čovjek, nadilaženjem materijalnoga svijeta i ulaženjem u kraljevstvo duha, mora osloboditi tiranije strasti. Za Platona čovjekova sloboda bila je sloboda od materije.
Ali jednako kao što je stvorio dušu, Bog je stvorio i ljudsko tijelo, a strasti su valjan izraz naše ljudske naravi koju smo dobili od Boga. Otuda slijedi da obuzdavanje strasti odbacivanjem materijalne stvarnosti nije put kojim treba ići. Od nas se traži da, koristeći se vrlinom vladanja sobom, podredimo strasti razumu.
Ljudska su bića sačinjena od tijela i duše. Otuda slijedi da ono što je samo duhovno nije potpuno ljudsko. Strasti su izvor koji podržava i oživljuje ljudsku narav. Ljudske vrline pretpostavljaju postojanje strasti. Platonizam, dakle – a s njim i stoicizam i puritanizam – ne obuhvaćaju ljudsku narav u bogatstvu njezine ukupnosti.
Strasti, prema tome, ne smijemo potiskivati, već ih moramo usmjeravati i nastojati ih podrediti razumu. Vladanje sobom, po Pieperovim riječima, postaje “obala čija čvrstina daruje rijeci ravan i nesmetan tok, snagu, pad i brzinu”.4
Snaga čistoće
Spolnost je dar Božji. Njezina su svrha ljubav i prokreacija. Gledati na seks kao na nešto što služi isključivo užitku i živjeti u skladu s takvim uvjerenjem znači stvarati moralni kaos u samoj srži čovjekova bića. Nažalost, tako danas razmišlja i živi velik broj ljudi.
Suvremena kultura obilježena je davanjem pretjerane važnosti seksualnosti. Sve više muškaraca i žena koristi kontracepciju i konzumira pornografiju, što rezultira opasnim posljedicama za njihov život jer čovjek tako postaje sve nesposobniji za normalne ljudske osjećaje.
Pokojni austrijski psihijatar Viktor Frankl, pišući u prvim godinama seksualne revolucije, primijetio je prve znakove pojave koja je otada postala sveprisutna – sklonost muževa da na žene gledaju kao na sredstvo (vrijedi i obrnuto), a posljedica toga ogleda se u činjenici da seksualna stimulacija najčešće istiskuje ljubav kao srž bračne zajednice.
Takvo stanje stvari obično unosi razdor među supružnike. “Zaprepastio sam se kad sam otkrio uzrok našemu neprijateljstvu”, priznaje glavni lik u Tolstojevoj Kreutzerovoj sonati, novovjenčani suprug koji smatra da je tjelesno zadovoljstvo u braku svetinja i da izvan njega ne postoji ništa drugo. “A opet, kako je on bio očit! Neprijateljstvo o kojemu govorim nije ništa drugo nego prosvjed ljudske prirode protiv zvijeri koja ju zarobljava. Drukčije nije moglo ni biti. Mržnja koju sam osjećao bila je mržnja sukrivca u zločinu.”5
Ako nam je ovdje dopušteno parafrazirati španjolskoga pisca Píja Baroju, čovjek je uvjeren da je samo milimetar iznad majmuna; posljedica toga je da se ponaša kao da je centimetar ispod svinje. Tako se dovodi u pitanje cjelovitost kulture i cijelo društvo biva ugroženo jer se polako približava kolektivnome samoubojstvu.
Tako postaje jasno značenje Aristotelove tvrdnje po kojoj vladati sobom znači istinski “ljubiti sebe”.6 Vrlina vladanja sobom štiti naš nutarnji život i samo društvo od sila kaosa i uništenja.
Ipak, vrlina vladanja sobom nije samo to. Ona u sebi sadrži vrlinu čistoće koju Escrivá naziva “presudnom afirmacijom volje u ljubavi”.7 Čistoća nam pomaže da zaboravimo sebe i da se usredotočimo na Boga i na bližnje, kao i na njihove potrebe.
Čistoća, kao temeljito i snažno očitovanje nesebičnosti, čini vođu otvorenim za druge i za neustrašivo, radosno i bezinteresno služenje drugima.
Nenavezanost: nadmoć duha
Uz čistoću vladanje sobom sadrži u sebi vrlinu nenavezanosti – prema novcu, moći, dobru glasu i svim svjetovnim stvarima.
Sve ove stvari mogu biti objektivno dobre, ali ne mogu biti doličan cilj sam po sebi. Priklonim li se bilo kojoj od njih, postat ću njezin rob i živjet ću u neprekidnu strahu od njezina gubitka ili gubitka njezine vrijednosti.
Nenavezanost nema nikakve veze ni s materijalnim bogatstvom ni sa siromaštvom. Ona je svojstvo duha. Nenavezani možemo biti čak i usred obilja.
Nenavezanost je, kao i svaka druga vrlina, utjelovljena u vođama snažne individualnosti, u muškarcima i ženama koji se po mentalitetu, duhu i temperamentu međusobno razlikuju, ali su, unatoč tome, jedinstveni u svojoj težnji za postizanjem unutarnje uzvišenosti. Svi su pozvani na prakticiranje nenavezanosti na najvišoj razini. Izvršni direktor kompanije Fortune 500 pozvan je na življenje nenavezanosti jednako kao i fratar. To, dakako, ne znači da u ured mora dolaziti u pokaj- ničkoj kostrijeti i sandalama. Ali njegov poziv na nenavezanost time nije ništa manje stvaran i ništa manje važan.
“Odricanje”, po Escrivinim riječima, “nema nikakve veze s bučnom i upadljivom oskudicom koja je samo maska za lijenost i nemarnost. Tvoja odjeća treba biti u skladu s tvojim stanjem, tvojom okolinom, tvojom obitelji, tvojim poslom… prirodno i bez ekstravagancije.”8
Biti nenavezan znači držati stvari kojima se koristimo u dobru stanju, nastojati da traju dovoljno dugo i izvući iz njih ono najbolje. Robert Schuman se, dok je bio ministar financija u francuskoj vladi, zalagao za politiku fiskalne strogosti, smatrajući da će se Francuska jedino tako oporaviti od ekonomskih teškoća prouzročenih Drugim svjetskim ratom. Pritom je vlastitim primjerom posvjedočio što to znači: uvečer je gasio svjetla u uredima i hodnicima Ministarstva. Kada je tijekom vikenda vlakom putovao iz Pariza prema svojemu domu u Lorrainei, nije rezervirao cijeli kupe za sebe, iako je na to imao pravo. Čekao je u redu za putnu kartu kao svi ostali putnici. “Ne prezirimo male ušteđevine”, govorio je. “Bez malih ušteđevina nema velikoga gospodarstva.”9
Biti nenavezan, kao i biti čist, znači vladati svojim srcem. Nenavezanost i čistoća su krila kojima se vođa uzdiže u visine poput orla.
Ako ne njegujemo vrlinu vladanja sobom, naša želja da služimo drugima ubrzo će iščeznuti i pretvoriti se u ništa. Opsjednuti žudnjom za životnim zadovoljstvima i posjedovanjem stvari, zanemarit ćemo ljude koji nas okružuju i više ne ćemo osjećati potrebu da se zanosimo uzvišenim pothvatima jer tada u nama ne će biti ničega uzvišenog i plemenitog.
Dakako, moramo naučiti reći “ne” svemu što je nisko, neplemenito i nekorisno. Ali to nije kraj cijele priče. Moramo naučiti reći “da” onome što je istinito i plemenito i upravo je to značajka koju u sebi razvijamo kada prakticiramo velikodušnost. Vladanje sobom ne samo da ne ukazuje na skučenost, uskogrudnost i puritanstvo, već je temeljni preduvjet želimo li da se naša duša razvije, da bude velikodušna.
Preuzeto iz knjige Istinsko vodstvo koja nudi konkretnu i praktičnu metodu za autentičan nutarnji rast i ostvarenje životnoga ispunjenja. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je nabaviti preko web knjižare www.verbum.hr. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.
Više tekstova iz knjige “Istinsko vodstvo” pročitajte OVDJE.
1 J. Pieper, Fortitude and Temperance, str. 63.
2 J. Escrivá, Prijatelji Božji, 113.
3 S. Covey, The 7 Habits of Highly Effective People, str. 151.
4 J. Pieper, nav. dj, str. 82.
5 L. N. Tolstoj, Kreutzerova sonata, pogl. 13.
6 Aristotel, Nikomahova etika, IX, 8.
7 J. Escrivá, Susret s Kristom, 25.
8 J. Escrivá, Prijatelji Božji, 122.