(Razmišljanje druge uskrsne nedjelje)
Jednom su pitali jednog pisca (M.S.) što je u životu najljepše? On je odgovorio: „Želja brate, želja!“ Na prvu mi se svidio ovaj odgovor.
Želja je pokretačka životna snaga, bez koje smo doista mrtvi, ona osmišljava naš život. Zato ne smijemo ubiti želju ni u sebi niti u drugim ljudima. Ljudi bez želja su umorni i depresivni. Samo ne zaboravimo da ima realnih i nerealnih želja, pa stoga s njima treba biti na oprezu: „Naše želje su što i malena djeca koja su uvijek nemirna i uvijek mole majku čas ovo, čas ono i nikad nisu ni s čim zadovoljna. Što im se više popušta, postanu nasrtljivija“(Tolstoj).
Stoga ako mene pitate što je najvažnije u životu, ja bih odgovorio: životna promjena ili želja za promjenom. Kakvom promjenom? Ne samo onomu tjelesnom smislu, kroz odrastanja i modne trendove, nego promjenom kroz duhovna i emocionalna sazrijevanja. Promjena u kojoj se događa zaokret od zla prema dobru. To su stanja duhovnog rasta koja rađaju smislom. Bez životnih promjena mi smo poput ustajale bare, koja za razliku od vode tekućice smrdi.
Nalazimo se u ovom uskrsnom vremenu koje nas upravo vodi kao po jednoj niti u sazrijevanju samih apostola. Silna je to promjena koja se dogodila od Velikog petka preko uskrsnog jutra. Nevjerni i sumnjičavi postaju vjerni, kukavice postaju junaci, prestrašeni postaju neustrašivi. Kronologija postuskrsnih događaja vodi nas kroz susrete Isusa sa sumnjičavim i prestrašenim nasljedovateljima: ženama kod groba, dvojici učenika na putu u Emaus, Jedanestorici…
Današnja nedjelja govori upravo o jednom Isusovu susretu s apostolima, s posebnim naglaskom na susretu Uskrslog i apostola Tome koji je kroz ovaj događaj ušao u povijest kao nevjerni ili sumnjivi. Sumnja u kojoj se nalazi apostol Toma ništa ne čudi. Ne zaboravimo da su dani koji prethode Isusovu uskrsnuću, iako najavljivani od Isusa više puta, teški dani za samu apostolsku zajednicu. Oni su tri godine hodali s Isusom, ostavili su ili zapostavili svoje obitelji i poslove, životne planove i onda u jednom danu im se srušio cio svijet. Tomina sumnja je bila prolazna, nije napustio apostolsku zajednicu, on je spoznavši Gospodina učinio životni zaokret, domalo postaje neustrašivi svjedok i navjestitelj Krista uskrslog.
Sama nam crkvena tradicija govori o Tominim apostolskim pothvatima koja ga smještaju na jug današnje Indije, u Keralu gdje se i danas još nalaze tkz. Tomini kršćani. Sumnja u kojoj se našao apostol Toma je pomalo „logična“. Sumnje su sastavni dio života, to je stanje u koje upadamo svi. Nije grijeh sumnjati, nego ostati u sumnjama. Sumnja kao prolazno životno stanje nas izgrađuje, ali sumnja kao životno opredjeljenje je opasna jer nužno vodi u pesimizam, a takvo stanje je u potpunoj suprotnosti sa porukom najznačajnijeg događaja naše vjere a to je Uskrs. Naše vrijeme možemo upravo označiti kao vrijeme u kojem se sumnja u sve i svakoga: u najbliže članove obitelji, hranu, vodu, zrak, lijekove, slučaj korona, državne institucije, Crkvu, u samoga Boga jer nam se čini da prečesto šuti…
Nema života bez sumnji, u životnim sumnjama učimo od Tome, kojega je sumnja ipak, jer je to on dopustio dovela k Bogu. Sumnje su proces u kojem uvijek iznova preispitujemo svoj ljudski i vjernički identitet. Kada bi nam se Bog ukazao ili intervenirao, onako po našu, kako mi to često priželjkujemo, vrlo vjerojatno vjera bi nam bila ono nešto kako narod veli „zdravo za gotovo“. Sve do čega mi ljudi dolazimo na lagan način to olako shvaćamo i gubi brzo naš interes.
Neka sve naše životne sumnje, traganja i promišljanja uvijek završe s Tominom ispoviješću vjere: „Gospodin moj i Bog moj!“.
don Josip Galić, župnik
