Isusovi učenici su doista teško podnijeli događaje Velikoga petka. Nastalo je ozračje straha, razočaranja i bijega. U današnjem Evanđelju susrećemo se upravo s dvojicom učenika koji iz Jeruzalema idu u Emaus. Vrlo vjerojatno se nakon životnoga brodoloma vraćaju kući. Bit ovoga početnog hoda jest razočaranje. Kada bismo samo mogli ući u duševno stanje ove dvojice učenika, bile bi to riječi očaja, samoprijekora: “kako smo samo mogli biti naivni, koliko izgubljenog vremena, a kako se činio moćnim”.
Teško je to stanje ljudskoga duha. Umrli su ideali, umro je elan i pokretačka snaga. Iako se novi dani grade na ruševinama starih, potreban je ipak neki novi impuls za novi početak, iskra smisla koji nije bio na pomolu. Zajedničko nama i ovoj dvojici učenika na putu u Emaus jest to što i mi idemo upravo tim istim putem. To je put koji ne zaobilazi nikoga i na tu temu bi svatko od nas mogao napisati pravi pravcati roman, snimiti film čija bi gledanost itekako bila velika. Razočaranje ove dvojice učenika sadržano je u jednoj kratkoj rečenici “Mi se nadasmo…”, kako je to teška i bolna rečenica. Upravo tu rečenicu i mi ponavljamo toliko puta tijekom života, mi se nadasmo: stabilnoj obitelji, djeci, ženi, suprugu, društvu, karijeri prijateljstvu, a “nu me”, “nu nas”…! Što se neki više zaklinju u Boga, Crkvu, domovinu, pravdu, prijateljstvo, poštenje, to više isijavaju strašna razočaranja.
Stanje jednoga životnog razočaranja koje je uzrokovano ratnim gubitkom opisuje nam Viktor Frankl. “Jadan je tko otkrije da ono biće koje mu je bilo jedini oslonac u logoru – više ne postoji. Jadan je čovjek koji trenutak – o kojem je tisuću puta čeznutljivo snivao – sada doista doživljava ali drugačije, sasvim drugačije, nego je zamišljao… dođe pred kuću koju je godinama u duhu i samo u duhu gledao, pritisne na zvonce – baš onako kako je u stotinama snova želio, ali tada – ne otvara mu vrata osoba koja je trebala otvoriti, niti će ih ikad više otvoriti” (V. Frankl, Zašto se niste ubili).
Mnoga životna razočaranja proizlaze iz naših nerealnih životnih očekivanja i životnih pogleda. Najveći razlog razočaranja Isusovih učenika upravo je bila pogrješna slika o Isusu. Učenici su smatrali da je Isus zemaljski mesija koji će uspostaviti židovsku državu – Davidovo kraljevstvo. Zaboravili su da Isusovo mesijanstvo nije političke nego duhovne naravi. Isus je došao radi revolucije ali ne političke, nego revolucije srca. Kršćani i danas kao i učenici u onom vremenu često zaborave ovu duhovnu dimenziju Isusova poslanja, pa konstantno sami stvaraju svoja zemaljska kneževstva i kraljevstva, zanoseći se raznoraznim pozemaljskim programima. Kada bismo za svoj duhovni život učinili barem polovicu onoga što činimo za tjelesni život. Koliko trke, troška i ulaganja da bismo očuvali i uhranili svoje tijelo koje će domalo neizbježno propasti. Kolika muka da bismo produžili koju godinu dan ili mjesec. Eto, zato smo razočarani jer ovo zemaljsko treba veću vrijednost.
Nama vjernicima zajedničko s ovom dvojicom učenika nije samo stanje životnoga razočaranja, nego i spas i izlaz iz njega. Obrat u ovoj početnoj tužnoj priči nastaje nakon što im se na putu pridružio Isus koji tumačenjem Pisma i lomljenjem kruha vraća okrepu i nadu. Pisma i Euharistija su odgovor na naša životna pitanja, lijek za naše životne rane. Naspram Pisma i Euharistije stoji svijet sa svojim bijednim i jednokratnim rješenjima. Svijet nam može kao utjehu pružiti samo neki od mnogih svojih opijata. Trećega puta nema.
Don Josip Galić, župnik
