(Razmišljanje za 5. uskrsnu nedjelju)
Nama je neshvatljivo što Isus u svom poslanju računa sa slabim i grješnim ljudima. On ne poziva sposobne, nego osposobljuje pozvane. Uz naglog Petra, sumnjivog Tomu, osvetoljubljivu braću Ivana i Jakova koje i sam Isus nazva „sinovi ognja“, u današnjem evanđelju susrećemo naivnog Filipa. Njegova se naivnost očituje najprije u tome što prekida Isusa u njegovu govoru dok je tumačio svoj odnos s Ocem nebeskim. U tome prekidu Filip izriče neshvatljivu molbu: „Gospodine, pokaži nam Oca…“ Čuj, pokaži nam Oca!? Filipe, jesi li svjestan što tražiš?
„Ako je Bog nevidljiv, to nije zato što je On mračan, nego zato što je njegova svjetlost preintenzivna. Kada bi nam se Bog previše približio, jedva bismo mogli podnijeti njegovu prisutnost, tako je jaka gustoća njegove egzistencije. Na to se odnose riječi Biblije: Boga ne možemo vidjeti, a da ne umremo “ (Jean Danielou, Vjera kroz vjekove i čovjek današnjice).
Gdje vidimo Oca nebeskoga? Sva priroda govori i pjeva o Bogu Stvoritelju, koji je genijalno neponovljiv u svome stvaranju i do u male sitnice. Poput otiska prsta ili paukove mreže, ni jedno stvorenje nije slično a kamo li isto.
Ovo Filipovo ponašanje jest slika nekih današnjih vjernika, kao i onih kroz kršćansku povijest. Primjetno je da se javlja u nezdravim oblicima raznih pobožnost, koje su iznikle od tamo gdje su vjernici htjeli pošto-poto vidjeti neko čudo ili bilo kakav čudesni događaj. Sve je više čudnih pobožnosti koje poprimaju magijske oblike: koliko dana, toliko određenih molitava… Zastrašivanje vjernika nekim navodnim proročanstvima, viđenjima pakla, svršetka svijeta…Spomenuti vjernici hodajući po takvim sumnjivim kazalištima apsurda, čitajući sumnjivu literaturu koja izlazi iz okvira Božje objave, vjera poprima neke bolesne oblike. Porazno je vidjeti i po nekim našim katoličkim portalima, kako svako malo iziđe pokoji tekst, pokoji slatkiš iz privatnih objava kojima se želi nahraniti vjernički nezreli duh. To je upravo pokazatelj istinske krize vjere. Time se vjernicima i vjeri ne čini dobro. Takvim vjernicima su uzalud naputci Crkve, jer oni gone po svom.
Premda mnogi misle da Crkvu obnavljaju mjesta nekakvih prikazivanja ili nadnaravnih događanja, Crkva se ipak obnavlja samo iz ukorijenjenosti u evanđelja i sakramente. Mnogi su velikani izrasli iz te riznice, a primjer su nam toliki mučenici i sveci. Kakva je djela činila samo jedna sveta Majka Terezija, a nikad nije rekla da joj se što ukazalo ili da je vidjela nešto.
Brate i sestro, što će nama te proteze i nadomjesci kada je Bog očit u svom dolaženju? Najprije se očitovao kroz stvaranje a u konačnici po svome Sinu. Zar se Bibliji može i treba što nadodati? Zar je Bog štogod zaboravio objaviti? Filipe, Bog nema lica! Samo u Isusu Kristu Bog ima ljudsko lice, jer kao što napisa jedan duhovni pisac: „Otac se izlijeva u Sina.“ Od nas se traži da gledamo srcem i vjerom.
„Boga susrećemo u samima sebi, u ljudskome razumu kao Istinu, u ljudskoj savjesti kao najviše Dobro i u ljudskom srcu kao Ljubav “ (kardinal Kuharić). Sve ono što trebamo jest da sami svojim životom „pokazujemo“ Oca nebeskoga. Sve drugo je uzalud. Svakom čovjeku koji ima problema s vjerom, na prvu ne dajem nikakvu knjigu i ne pričam mu previše, nego ga uputim da čini dobro jer će tako doći do spoznaje Boga! Činjenje dobra jesu djela ljubavi a onaj koji živi po njoj ne može ne susresti Boga, koji jest ljubav, a ljubav uvijek prepozna Ljubljenoga!
Don Josip Galić, župnik
