(6. uskrsna nedjelja)
U promišljanju nad današnjim evanđeljem zaustavimo se kod pojma siročad. Pojam siročad shvaćen je kao socijalna kategorija i ne odnosi se nužno samo na djecu bez roditelja, nego općenito na siromašnu ili zanemarenu djecu lišenu roditeljske skrbi i dostojnog djetinjstva. Sve u svemu siroče je onaj koji je bez zaštite i životne sigurnosti. Osoba pogodna mnogim izrabljivanjima i malim šansama za uspjeh.
Posljednjih godina slušamo žalosne vijesti o siročadi na Haitiju, Siriji i u mnogim drugim mjestima. Kažu da u samoj Africi ima 12 milijuna siročadi zbog AIDS-a, tu je i brojna siročad zbog ebole, ratova i mnogih drugih teških okolnosti. Strašno je biti siroče, odnosno biti nezaštićen, zato Isus i upotrjebljava upravo tu riječ, te nam obećava da nas neće ostaviti kao siročad. Dakle to je naša dijagnoza, sami sebi ne možemo biti zaštita! Ove nas Isusove riječi pomalo zbunjuju. Osvrnemo li se kroz povijest Crkve, mogli bi smo zaključiti kao da naš Gospodin i nije uvijek bio s nama. Ne samo kada su nas drugi uništavali kroz povijest: Rimljani, Avari,Turci, komunisti. Nadodamo li tu još osim mnogih vanjskih neprijatelja i one najopasnije, a to su oni koji iznutra izjedaju i rastaču Crkvu. Nakon svega, možemo li se pitati: „Gospodine, gdje si bio kod svih ovih nevolja?“
Da ne bismo odveć lutali i ostali nedorečeni, na trenutak se zapitajmo i prisjetimo što je Isus točno obećao svojim učenicima. Blagostanje? Sigurnost? Uspjeh bez muke?
Zar Isus nije upozoravao svoje učenika na putove nesigurnosti, sablazni i kušnje!? Itekako, jer On naglašava svojim učenicima da će i oni dijeliti njegovu sudbinu: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas. Nije sluga veći od svoga Gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti. Štoviše, dolazi čas kada će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu“ (Iv 15, 18). Ni na jednom mjestu Isus nije svojim učenicima davao lažnu nadu, nije ih obmanjivao, nego ih je upozoravao na putove suprotstavljanja.
Trebamo li zbog svega navedenoga biti malodušni? Nipošto, za sva ova stanja nesigurnosti postoji izlaz u Isusovu obećanju. Na kraju životnog mračnog tunela ipak tinja svjetlost. Isus ne govori samo o patnji i kušnjama, On istovremeno govoreći o nadolazećim patnjama spaja ih s nadom: „Blago vama kada vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas, radujte se i kličite velika je plaća vaša na nebesima“ (Mt 5, 12). Kušnje su samo pokazatelj da nismo na krivom putu. Da su kršćani sa svijetom bili u paktu, vjerojatno bi mnogih spomenutih patnji bilo manje, ali tada bismo izdali svoje poslanje, nosili bismo neko drugo ime. Projekt u kojem se sklapa pakt sa svijetom nije Isusa dostojan, jer njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Crkva je prolazeći kroz povijesne kušnje izlazila ojačana i pročišćena, jer su se u svim vremenima kušnji rađali sveci i svjedoci. Kušnja je poput čira na tijelu, strašno boli, ali kada pukne izlazi van sva nečistoća. Iz današnjih vremena kušnji, koja se očituju kroz ljudsko samodostatnost s jedne strane, te silnom mlakošću i nezainteresiranošću s druge strane, izaći će kao pobjednik samo onaj koji bude našao oslonac u obećanom Duhu Branitelju. On nam daje da razlikujemo duh svijeta od Duha Božjeg.
Najveći problem današnje Crkve i čovjeka uopće jest to što jasno ne razlikuje duh svijeta od Duha Božjeg. Budimo iskreni i priznajmo da živimo upravo u vremenu tolikog duhovnog siromaštva u likovima: kršćanskih mladića, djevojaka, supružnika, svećenika i biskupa. Koji su slušajući duh svijeta stjerani u kut upravo poput kakva siročića, koji prestravljeno i sluđeno od mnogih zavodničkih glasova gubi orijentaciju. Konačno, priznajmo samima sebi svoju ubogost i nedostatnost i pružimo ruke Isusu koji je jedni kadar održati svoje obećanje!
Don Josip Galić, župnik
