(Tijelovo)
Jedna priča veli: „Živio jednom jedan kraljević koji je silno volio dragulje i konje. Jednog dana neki prolaznik ponudi mu jedan dragulj, a kralj ga, oduševljen, odmah htjede kupiti. No, njegov mu savjetnik savjetova da ipak malo pričeka jer se tu u blizini nalazi neki Židov koji se dobro razumije u dragulje, pa neka njega pita vrijedi li taj dragulj.
Nakon što je poslao po ovog čovjeka, koji dođe i pogleda dragulj on mu savjetova da ne kupi taj dragulj jer mu je mala vrijednost. Kraljević ga posluša i ne kupi taj dragulj, a Židova za savjet obdari s tri bakrena novčića.
Opet nakon nekog vremena kraljeviću zape oko za dobrog konja. Istog trena ga htjede kupiti, ali se opet odluči posavjetovati s onim Židovom koji se razumio i u konje. Nakon što Židov pogleda konja, savjetova on kraljeviću da ga ne kupuje jer je konj hirovit. Čuvši savjet kraljević ne kupi ni konja, a Židova opet nagradi s tri bakrena novčića.
Nakon nekog vremena kraljevića, poput svih nas, spopadoše važna životna pitanja: „Tko sam ja“? Sjetio se on opet onog starog mudrog Židova i zapovijedi da mu ga dovedu. Kad ovaj dođe on ga upita: “Židove reci mi tko sam ja?“ Na to mu Židov odgovori da on nije nikakav kraljević nego jedan obični škrtac. Kraljević ljut zbog takovog odgovora baci starca u tamnicu i otrča majci kojoj se požali: “Zamisli, majko, što mi je rekao onaj Židov! Kaže da sam ja obični škrtac, a ne kraljević“! Majka mu reče: “Zaboravi sine brbljarije toga starca, naravno da si ti sine kraljević“! No, kraljević je osjetio nesigurnost u majčinu odgovoru pa je ustrajao u pitanju: “Majko tko sam ja“? Tada mu majka prizna kako je rodila dječaka i da su se svi veselili, ali da je to dijete domalo umrlo. Tada je od sluškinje koja je u selu rodila u isto vrijeme, uzela dijete i da je on zapravo taj. Kraljević snužden ode u tamnici osloboditi Židova te ga upita: “Reci mi, Židove, odakle si znao da ja nisam kraljevske krvi“? Židov uz oklijevanje odgovori: “Savjetovao sam te da ne kupiš onaj bezvrijedni dragulj kao i da ne kupiš onog divljeg konja a ti si me oba puta otpustio s tri bakrena novčića. Tada sam spoznao da ti nisi kraljević jer pravi kraljević uvijek daje kraljevski dar“.
Lijepa i veoma poučna priča, po daru se uvijek prepoznaje darovatelj. Bog uvijek ostaje prepoznatljiv po svom davanju. On daje ne kraljevski, ni carski, nego božanski obilato i galantno.
Zahvaljujući vjeronauku i odličnim obrazovnim emisijama tadašnjeg TV programa, koje su često donosile dokumentarce o svemiru, moja prva slika Boga iz djetinjstva jest slika Boga koji stvara, daje se i izlijeva se u svojoj ljubavi. Kipti poput kvasca izlazeći iz samoga sebe na sve strane u svom izobilju. Ne samo u svemir, zemlju, bilje, životinjski svijet, nego kao krajnji cilj njegova davanja stoji čovjek. Svaka druga slika Boga osim davanja je suvišna, drugu sliku Boga nisam više ni tražio. Njegovo davanje nije ostalo samo na stvaranju, nego ono ide dalje kroz Božje izlijevanje u Riječ i na vrhuncu „… i Riječ tijelom postade….“ Utjelovljena Riječ – Isus daruje samoga sebe kroz sakramente na poseban način u sakramentu Presvetoga Tijela i Krvi čiji danas blagdan posebno slavimo. „Najtočnija definicija kršćanstva jest: bezrezervno davanje i darivanje. Bog Otac daje svoga Sina, a Sin samoga sebe“.
Otajstvo je ovo veliko i neshvatljivo ali Bogu u njegovu davanju izvedivo.
Netko lijepo to izreče: “Sav Bog u komadiću kruha…. Otajstvo je to veliko. Ali ako je već naše tijelo kadro pretvoriti kruh i vino u meso i krv – zašto Bog ne bi svoje meso i krv pretvorio u kruh i vino. Ako čitav krajolik stane u naše oko, zašto ne bi čitav Bog stao u jednu Hostiju. Pa i to da je u tisućama Hostija istovremeno, razumljivo je utoliko što je i naš lik isti u komadićima zrcala“!
Svoju avanturu darivanja Bog i danas nastavlja po sakramentu Presvetoga Tijela i Krvi svoje. Njegovo božansko darivanje poziv je i nama da se hraneći svetim tajnama „pri-utjelovimo“ Njemu, ne zaboravljajući biti tu za druge!
Don Josip Galić, župnik
