Draga braćo i sestre, dragi vjernici tražitelji radosti i životnoga smisla!

Dosada smo već uglavnom proslavili glavne blagdane kroz crkvenu godinu: Božić, Uskrs, Duhovdan, Presveto Trojstvo i Tijelovo. Zašto onda još jedan blagdan u nizu, poput blagdana Presvetoga Srca Isusova? Kao da ljudskoj duši svi ovi prevažni već proslavljeni blagdani nisu dovoljni?

Blagdani su poput punktova za osvježenje jer je ljudska duša prostor širi od svemira i teško ga je popuniti, nema u duhovnome životu stanke. Duhovno smo kronično gladni i žedni, a duševna prostranstva zahtijevaju neprestan rast. Zato se rast u vjeri ne zaustavlja ovdje, čovjekova konačnost nije zemlja, nego vječnost.

Svaki predah stvara duhovne utore i fibracije.

Ova čežnja i potraga ljudske duše je normalna jer duša traga za svojim izvorom, mi smo ovisnici o svome Stvoritelju. Stoga se naša duša može smiriti samo u sjeni Stvoriteljeva lika. Blagdan Srca Isusova u prvom redu motivira nas da razmišljamo o divnom srcu Božje ljubavi i milosti ali i o našim srcima. Ni jedna ljudska riječ ne upotrebljava se toliko kao riječ srce, ni jedan ljudski dio tijela nije opjevan i umjetnički oblikovan koliko srce. Srce je u prvom redu fiziološki organ koji se ponaša kao pumpa koja pumpa krv i opskrbljuje svaki dio tijela kisikom i hranjivim tvarima. Svake se minute pumpa oko 5 litara krvi. Tako kruži život ljudskim tijelom. Upravo zbog te svoje funkcije ovaj važan organ ljudskoga tijela postaje simbolom ljubavi. Nerazdvojni pojmovi u ljudskome govoru su srce i ljubav. Biblijski govor jest upravo govor ljudskom srcu: “Blago čistima srcem, oni će Boga gledati” (Mt 5,8). „Doista gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ (Mt 12,34).

Čovjek je stvoren na sliku Božju, pa prema tome obdaren je razumom i slobodnom voljom, zato Boga može upoznati i spoznati. Na žalost, kada se čovjek krivo poslužio darovanom slobodom i napustio Boga, prestavši biti baštinik neba, Bog stupa u potragu, dovikujući: “Adame, gdje si?”

Najveća ikad objavljena radosna vijest jest: “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga sina da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16).

Jedna veoma zanimljiva pjesma kaže ovako: Kad bi more bila tinta, Cijelo nebo od papira, Svaka travka da je pero, a pjesnici ljudstvo cijelo, more bi se isušilo, papir bi premalen bio; sva bi pera ponestala, a ljubav se Božja ne bi opisala.

Toliko puta smo vidjeli sliku na kojoj Isus pokazuje svoje srce. Ta slika upravo pokazuje nastavak Božje ljubavi koja se ne zaustavlja samo na stvaranju, nego u Božjoj brizi za zalutalim čovjekom. Otkupljeni čovjek ne ostaje bez božanske milosti. U susretu s uskrslim Isusom primjećujemo da su njegove rane na grudima, rukama i nogama vidljive. Slikovito govoreći one su otvorene za nas i dalje kroza sakramente, na poseban način u Euharistiji. Uz današnji blagdan naši prvopričesnici prvi put će pristupiti tom vrelu Božje ljubavi.

Ljubav se Isusova očitovala u želji da ostane s nama u našoj ljudskoj povijesti do kraja svijeta. Slika koja pokazuje Isusa s otvorenim srcem na grudima slika je Božje ljubavi koja zahtijeva da bude uzvraćena. Ovo je prigoda da se upitamo kako koristimo Božja ponuđena sredstva?

Malo, minimalno, to je prava istina našega vjerničkog života. Zato ne donosimo plodove! Bog je sve više ukras na našim slavljima: Božića, Uskrsa, vjenčanja, krizme, Prve pričesti… Ovoliki broj danas, ovdje okupljenih, ne znači uvijek da smo vjernici. Vjera se očituje u poštenom odnosu prema svojoj i tuđoj imovini, prema svom i tuđem tijelu, dobrom glasu, očituje se u sklapanju braka, rađanju i odgajanju djece. Nasuprot tomu imamo propale i opljačkane firme i institucije, raspadnute, zapravo na našim stranama još uvijek na silu okupljene obitelji, mlade nevjenčane parove… Zar to nisu kradljivci života. Mladiću, djevojko, život prolazi, a ne donosi radosti jer nema žrtve. To Bog ne može blagosloviti. Vjera se očituje u altruizmu, u davanju, a ne samo u konzumiranju. Po logici ovoga svijeta, mi bez Boga, ostajemo obični potrošači i zagađivači duše i prirode. Zar se miriš s tim?

Draga braćo i sestre, govoreći danas o mnogim krizama u svijetu oko nas možemo zaključiti samo jedno, sve krize imaju svoj izvor u krizi srca.

Sav život koji se događa oko nas, eto i navedeni primjer ljudskoga srca, koje je na usluzi cijelom tijelu, slikovito upućuju na lik Božjega Srca koje ljubi i poziva na ljubav. Nasuprot ljubavi stoji sebičnost koja je postala pravilo ovoga svijeta. Iziđimo iz svoje sebičnosti, to nije naš poziv.

Upravo su nama uvijek iznova upućene Isusove riječi: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti” (Lk 9,22-24).

Iako je danas Prva pričest znam da ova djeca ovo ne mogu razumjeti i pamtiti, zbog toga govorim sebi don Josipu, tebi mama i tata… Mi smo oni koji stvaramo ozračje ljubavi ili mržnje, odgovornosti ili neodgovornosti, morala ili nemorala. Kako izgradimo naš svijet, takvu ćemo sutra budućnost imati u ovoj djeci!

Isuse blaga i ponizna Srca, učini srca naša po Srcu Svome!

Don Josip Galić, župnik