Na ušću rijeke Drežanjke, u sjevernom dijelu Grada Mostara nalazi se ruralno naselje Drežnica. Njen naziv potječe od praslavenske riječi drezga – šuma. Drežnica je stoljećima bila izdvojena u tom specifičnom reljefu i kako to inače biva izdvojena naselja obiluju posebnostima.
Kada govorimo o Drežnici, ona je uistinu bogata brojnom kulturno-povijesnom baštinom, koja je, nažalost, danas veoma zapuštena. Osim materijalne kulturne baštine Drežnica među svojim pučanstvom čuva brojne legende.
Prvi pisani povijesni izvori koji spominju Drežnicu datiraju u 12. stoljeće, kada se Drežnica spominje kao dio župe Večenike. Od tada česta politička previranja donosila su Drežnici nove gospodare. Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić (1322. – 1353.) osvojio je Hum i tako postao ”gospodar Humski”, a ujedno i gospodar Drežnice, a da bi već 1357. godine Drežnica pripala hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I. (1342. – 1382.), i to kao miraz njegove žene Elizabete, kćeri bana Stjepana II. Kotromanića. U 15. stoljeću slabi kraljevska vlast, a na Drežnicu sve veći utjecaj imaju velikaši, sve do pada pod Osmanlije, posebice Stjepan Vukčić Kosača (1404. – 1466.) koji od 1448. godine nosi naslov herceg, po komu je Hercegovina i dobila ime.
Nakon pada pod Osmanlije, godina pada nije poznata, tri sela Drežnice (Striževo, Vrhpolje i Knezluk) spominju se u prvom popisu sandžaka Bosne 1468./1469. Stanovnici Drežnice bili su dominantno kršćani i u prvim desetljećima nove Osmanske vlasti zabilježen je mali broj prelazaka na islam, međutim to se vremenom promijenilo. Vrijedi spomenuti da pravoslavno stanovništvo nije živjelo u Drežnici.
Kako smo vidjeli brojne vlasti, uprave i konfesije su se izmijenile u Drežnici i sve one su ostavile manje ili više kulturno-povijesnih ostataka. Ono na što ćemo mi u ovom tekstu staviti naglasak je epitafski spomenik iz 14. stoljeća, koji se nalazi in situ (na mjestu). Riječ je o tekstu uklesanom u vertikalnoj stijeni na lokalitetu Toplo u Donjoj Drežnici. Zauzima površinu od 110 x 75 cm. Od zemlje je odignut oko 2 m. Pisan je bosanicom. Godine 2008. proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Slika 1. Natpis vojvode Masna u stijeni (Drežnica)
Slika 2. Lokacija stijene na kojoj je natpis
Natpis svjedoči da je na prostoru Drežnice u vremenu vladavine bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića (1353. – 1377.) postojao dvor vojvode Masna. Danas je taj veoma važan spomenik gotovo u potpunosti zanemaren, devastiran i turistički neiskorišten. Veoma sličan odnos je i prema stećcima i krstačama.
No, vratimo se na natpis vojvode Masna. Najstariji spomen natpisa nalazi se u Arbuthnotovu putopisu iz 1862. godine, gdje se spominje da je u davna vremena u blizini ušća Drežanjke živio ban (autor je vjerojatno naziv titule preuzeo od lokalnog stanovništva). Nekoliko istraživača (Truhelka i Bešlagić) koji su se bavili tom temom povezali su vojvodu Masna s knezom Mastanom Bubonjićem, međutim u novijoj literaturi znanstvenici nisu skloni povezivanju tih dviju povijesnih osoba. Međutim ono što je sasvim jasno je da se u blizini natpisa nalazio dvor vojvode Masna i njegovih sinova Radoslava i Miroslava.
Slika 3. Natpis vojvode Masna (izvor: Marko Vego)
Slika 4. Transliteracija i transkripcija natpisa vojvode Masna (izvor: Marko Vego)
Natpis možemo datirati u sredinu 14. stoljeća jer isti spominje dvojicu vladara, bosanskog bana Tvrtka i hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Masna i njegove sinove spominju i dubrovački izvori iz kojih se da zaključiti da su se i Mastan i njegovi sinovi bavili trgovinom (žita i meda) te da su bili ugledni trgovci s titulom kneza.
Bilo kako bilo, ono što iz pročitanog možemo zaključiti jest bogata i sadržajna povijest drežanjskog kraja. Burna vremena su iza sebe ostavila brojne spomenike s neprocjenjivom povijesno-kulturnom i turističkom važnošću, koji su nažalost nedovoljno valorizirani i očuvani, štoviše prepušteni su zubu vremena. Ovaj tekst je također jedan pokušaj očuvanja sjećanja na ta davna vremena i njihove artefakte, a ujedno i podsjetnik na bogatu i sadržajnu prošlost. Za kraj donosimo transkripciju natpisa, jer se na slikama možda ne vidi najbolje.
+ Va ime o(t)ca i s(i)na i s(ve)tago d(u)ha. A se dvor vojevode Masna i njegoviju snu (sinova) Radosl(a)va u M(i)rosl(a)va. Se pisa rab b(o)ži i s(ve)tago D(i)mitriju u dni g(ospo)d(i)na kralja ugarskoga Lojša i g(ospodi)na bana bosanskoga Tvrtka. Tko bi to potrblb, da je proklet o(t)cem i s(i)nom i s(ve)tim d(u)hom.
Slika 5. Transkripcija u cijelosti na hrvatskom i latinskom jeziku (izvor: Marko Vego)
Slavko Zovko
