Vrijeme je ljeta, kada ljudi običavaju osim odmora ovo vrijeme iskoristiti i za kakvo putovanje. Osim upoznavanja novih krajeva, prijeko nam je potreban i odmor. Potrebno se je otisnuti od svoje svakodnevnice i životnog okruženja.
Mnogi se zanose kako je potrebno što prije vidjeti neke daleke poznate turističke destinacije, što je u svakom slučaju postalo in.
Poznajem neke koji doista u tome uživaju, pa neka im bude. Nažalost poznam više onih koji putuju tamo negdje, ne da bi se oni opustili i odmorili, nego da se ljudi oko njih dive, a neka se štogod i okači o kakav profil, nek se priča… O tome koliko pojedinci u tome znaju uživati ovaj put ne bismo to analizirali, to je ionako za neke druge struke.
Osobno sam pobornik, a u tome koliko je to moguće, nastojim odgajati i druge, da se najprije upozna bliži zavičaj, a tek onda što se stigne i koliko se može.
Župnikovi prvi mali suradnici u župi su ministranti, zato tijekom godine dođe vrijeme da se ti suradnici nagrade. Posebno oni koji ministriraju i tijekom ljeta jer oni znaju da od Isusa i Mise nema godišnjeg odmora. Čime obveseliti te vrijedne najmlađe suradnike, nego zimi odlaskom na snijeg a ljeti na kupanje. Iako je to velika odgovornost i žrtva, nastojimo od toga ne bježati.
Gdje poći? Neum, Makarska, Bol na Braču, Korčula…? Jok! Zašto tako daleko? Pa i skupo je! Rekli smo najprije upoznaj uži zavičaj, pa onda putuj dalje.
Ovaj put odredište našeg užeg zavičaja bilo je Zaružje, desna strana Salakovačkog jezera, u četvrtak, 13. kolovoza 2020. god. Tako blizu, tako lijepo i osvježavajuće. Ljepota koju iznjedri naša Neretva. Iznenadih se od jednog tate koji mi prizna onako iskreno usput veleći: “Odrastao sam u Bijelom Polju, a nikad nisam sišao na Salakovačko jezero“. Bar je iskren pa neću ništa reći. Stavljam ove slike pa sami procijenite koliko sam upravu. Prava je šteta ne biti svjestan čudesnog dara kojeg nam Bog daje po našem: hercegovačkom, neretvanskom i bjelopoljskom okruženju.
Sve bi to bilo teško ostvarivo bez naših domaćina na Zaružju: Rajke i Andrije Golemca kao i Željka Muje Marića, iskreno im hvala na svoj iskazanoj strpljivosti i gostoljubljivosti.
Nadam se da će nakon ovog prelijepog iskustva, ovi neki naši dečki odvesti svoje tate i mame do Salakovačkog jezera. To je samo nekih dvanaestak minuta od naše župne crkve. Tako blizu a neprimijećeno i zaboravljeno u svim našim životnim kombinacijama i maštanjima!
Don Josip
