Naš dolazak na sahranu u prvom redu je izraz našeg poštovanja prema pokojnici, njezinoj obitelji i iznad svega izraz naše vjere u zagrobni život.
Mi vjernici u vjerovanju molimo:“Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život vječni“. Zato su sahrane uvijek dostojanstvene. Da nisu izraz naše vjere onda bi s našim pokojnima bilo kao i sa dotrajalom stvari ili predmetom. Na otpad!
Čovjek je nešto puno više.
Nasuprot vjere stoji nevjera, koja je po svom postulatu nevjerovanja nelogična. Roditi se jednom u milijun godina, raditi, nadati se, iščekivati, patiti, plakati, a ponajviše patiti i odjednom otići u jedno veliko ništa.
Nevjera kao takva nema logike jer je čovjek u svoj svojoj biti biće nade, čežnje za ljubavlju, životom, pravednosti, poštenjem… Sve smisleno osim kraja!
Nasuprot nevjere stoji vjera koja nas uči da je život samo prolaz, borilište u kojem se osvaja nagrada, a zadani cilj vječni život.
Kako to vjerovati!
Zastanimo na trenutak i promislimo malo o našoj ljudskoj egzistenciji. Draga braćo i sestre, zar nije veći problem to što nismo nikako postojali pa smo se ipak rodili, nego živjeti i samo nakon smrti nastaviti živjeti dalje na drugačiji način ili u drugačijem stanju. Zar možeš zanijekati svoje rođenje-pojavak iz ništa.
Vjernik nije neko sveto i bezgrješno biće, nego slabo grješno biće čiji je život prepun padova i ustajanja, kojem vjera pomaže da ide naprijed da se ostvaruje. To je ljepota vjere, ona vjerniku osmišljava sve njegove padove i podizanja. Daje odgovor kamo i kako naprijed.
Naša pokojna Mara je sa svojim sada već pokojnim suprugom Perom bila u dva logora, najprije 2 mjeseca u Bileći i kasnije 5 mjeseci u logoru Osnovna škola „Bratstvo i jedinstvo“ Potoci. Velika je to bila muka, patnja i nepravda.
Pitam ja Maru jednom prigodom: “Mare da je sad ovdje pred tobom jedan od tvojih mučitelja bili mu se osvetila?“, ona me gleda onako pa odgovara:“Ne bi moj velečasni a šta ja imam od toga, samo okaljat svoju dušu. Ne bi jer ima ko će suditi“.
Mara je bila grješan čovjek kao i mi svi ali je bila svjesna da postoji crta koju mi vjernici ne smijemo prijeći ako hoćemo biti Božja slika, novitet i egzotika svijeta. Postoji ono u čemu ne smijemo biti poput svijeta, a to je mržnja i osveta. U Očenašu naš nas Gospodin Isus uči: “Otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim…“ Jasno pametnom, ako opraštam oprosti i ti meni Bože, a ako ne opraštam…
U Marinom odgovoru leži istinski program kako promijeniti otužnu situaciju u našoj napaćenoj i izranjenoj domovini. Nema napretka bez praštanja. Ako si patio praštaj, ako si činio zlo kaj se ne čekajući smrtni čas.
Vidiš, da je pravo shvaćena i življena vjera na spasenje svakom pojedinom čovjeku i ne samo njemu nego i cjelokupnom društvu.
Don Josip Galić
