(Razmišljanje za 22. nedjelju kroz godinu)

Evanđelje u svakom svom dijelu nosi osvježenje i provokaciju. Ne ostavlja nas ravnodušnima i zato će zbog svoje progresivnosti i dosljednosti ostati izazov do konca vremena.

Učenici su u današnjem evanđelju, na poseban način Petar, ostali zatečeni Isusovom životnom strategijom križa. Oni se čude njegovom izjavom o smrti, muci i pozivu: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom!“ Sve što je Isus govorio prije 2000 godina odnosi se i na nas, današnje njegove nasljedovatelje. Zasigurno, riječi prijekora Petru, upućene su i nama danas. Kako?

Nakon toliko godina kršćanske povijesti i propovijedanja evanđelja, neshvatljivo je koliko je Isus nepoznat, zapravo neshvaćen. Ne u Aziji, Africi, nego među onima koji se nazivaju njegovima. Današnje evanđelje je, kako bismo po domaću rekli, šaka ravno među oči ili pod rebra nama današnjim kršćanima, u vremenima izgubljenog i promašenog kršćanskog  identiteta.

Pravo je čudo koliko današnji kršćani iako ispovijedaju Isusa, Amerika, Europa, imaju ogromne katedrale, učilišta, zavode, radio-televizije, pristupaju sakramentima, a ostaju daleko od njega, vozeći se na suprotnom životnom kolosijeku. Isus za njih više nije Isus s križem, zapravo imamo nekog light Isusa. Traži se Isus koji bi trebao vršiti našu volju i zakone, a ne mi njegove. On bi po njima trebao na svoje evanđelje uvesti amandmane. Sva naša svakodnevnica pokazuje da je upravo tako. Naši sakramenti od krštenja do vjenčanja su parada mode i kulinarskih umijeća, photo session…

Kršćanstvo bez jasne poruke križa, životari posvijetovljeno i postaje beskorisno jer je kao takvo anoreksično i stoga bezuspješno.  Isus je rekao da budemo svjedoci, a ne ulizice svijetu. To light (nezahtjevno) kršćanstvo se očituje u prihvaćanju razvoda, pobačaja, eutanazije, istospolnih brakova kao sasvim normalna pojava. To je dokaz želje da se dalje putuje bez križa. Tako nesvjesno postajemo dio svijeta.  Svet Pavao nas upozorava u poslanici Rimljanima: “ Ne suobličujte se ovom svijetu…“

Jedini identitet Isusovih učenika jest križ. Ako znamo čuti poruku križa, križ će nam otvoriti oči da uvidimo nestalnost i nedovoljnost zemaljskog života. Teško je živjeti u laži. Trčati konstantno za životom kojeg nam plasiraju. Mi smo u konstantnoj trci od jedne stvari do druge, od jedne osobe do druge, od jedne zabave do druge… Život bez križa, uspjeh bez napora, žetva bez sijanja je strašna laž i zabluda, za koju mnogi misle da je ostvariva. Na kratko, na prvu, da. Ali ako križ maknem s jednog ramena, pada na drugo; ako ga izbjegnem danas, na tjedan, dva, mjesec, tri sačeka me teži. Bijeg od križa je trka u zagrljaj težih i to beskorisnih, besplodnih križeva. Nećeš bračnog druga, nećeš dijete, nećeš žrtvu ali zapamti  čeka te križ samoće i praznine!

 Križ nas uči pravilno živjeti i pravilno ljubiti. Ljubiti znači potrošiti svoj život: „ …a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“.

 Kad se križ prihvati i nosi, on prestaje biti muka, postaje spasonosni smisao, sidro koje mi pomaže da me valovi života ne bace o stijene besmisla. Možeš ne znati matematiku, biologiju, jezike, ništa strašno, ali ako ne znaš živjeti slijedi velika propast.

Život bez križa je najteži križ!

                                                                                                                      Don Josip Galić