U mnogim likovima koje susrećemo oko Isusa možemo prepoznati sami sebe. Potrebite ljude, u potrazi za životnim smislom, bolesne na duši i tijelu. Svi se ipak oko Isusa ne okupljaju iz čistih namjera.
Tu su često puta i farizeji i licemjeri, kao što nam to ovaj put donosi evanđelje 29. nedjelje kroz godinu. Njihovo se licemjerje očituje u postavljenom pitanju:
„Reci nam dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?“
Znajući njihovu opakost Isus reče: „Zašto me iskušavate licemjeri? Pokažite mi porezni novac!“ Pružiše mu denar, On ih upita: „Čija je ovo slika i natpis?“ Odgovore „Carev.“ Kaže im: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje“ (Mt 22, 17-21).
Pogledaj te opakosti, kakvo pitanje i podmetanje Isusu. Teško pitanje pogotovo ako znamo da je car u ovom slučaju okupator. Hajde sad odgovori! Jasno je u postavljenom pitanju što je carevo, novac. Ono zbog čega se najviše pokrećemo, aktiviramo i sanjamo. Ono zbog čega se ratuje i svađa.
Isus nije nijekao potrebu plaćanja poreza. Kako bi živjela država, socijalni rad, zdravstvo ceste…? Porez je nužnost. Plaćanje poreza susrećemo još iz vremena faraona. Svi pokoreni narodi plaćali su na poseban način danak. Ne samo iz faraonskih vremena nego perzijski, helenistički, kasnije rimski carevi, pa sve vlasti i države do naših dana. Porezi su nešto što pripada zemlji i od toga ne možemo pobjeći. Budući da je ovo provokativno političko pitanje Isus se i ne upušta u dublje analize. Platiti ili neplatiti porez okupatorskoj ili bezbožnoj vlasti.
Za nas je nadalje važno pitanje što je Božje, što njemu pripada? Bog traži puno manje ali daje mnogo više. Bogu dajemo same sebe, svoje srce. Samo priznanje da smo od njega i da k njemu idemo. Bog traži nas same poradi nas, takve kakvi jesmo. To samo može Bog tražiti, nitko drugi. Koliko god voljeli svoje bližnje i oni nas, nitko nas ne traži radi nas samih, uvijek ama baš uvijek u pozadini ljudske ljubavi-traženja stoji interes. Podaj Bogu srce, život, sve svoje putove i tada ćeš spoznati istinsku radost i smisao. To je ta Božja ljubav koja samo traži da bude ljubljena.
Vraćamo se na početak našeg razmišljanja i to, podvučeno. Ljudi misle da s Bogom mogu riješiti sve svoje račune. Velika varka! S Bogom možemo urediti tek sve račune kad ih sredimo s ljudima. Dakle vraćamo se na ono podaj caru carevo. Druga opasnost jest, misliti da ako sredimo račune s ljudima da nemamo ništa drugo sređivati. Nedovoljno je biti društveno zauzet i odgovoran. Možemo učiniti ne znam kakva velika djela i primiti ne znam kakve zahvalnice i priznanja, ali ako ne daš Bogu što mu pripada, sve je to obična papirina. Nismo oslobođeni ako ne ispunjavamo Bogu čin vjere i ljubavi. To je isplata duga prema najvećem Vjerovniku. Bez Boga svi najbolji društveni anganžmani su plod oholosti i samopromocije. Sva ovozemaljska vrijedna djela kreću se na relaciji ljubavi prema Bogu i zajednici!
Don Josip Galić
