Blagdan Krista Kralja jedan je od mlađih blagdana u liturgijskome kalendaru. Crkva, stavljajući ga simbolično na kraju crkvene godine, želi istaknuti onu veliku istinu naše vjere – kao što Krist stoji na kraju liturgijske godine, tako isto stoji na kraju sveopće i naše osobne povijesti. Na vjeronauku nas uče pet istina naše vjere, a peta istina vjere glasi: “Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom!”
Zamislimo konačni prizor u vječnosti, onaj prizor o nepreglednom mnoštvu o kojemu govori knjiga Otkrivenja. Mnoštvo okupljeno pred vječnim kraljem: ljudi svih rasa, crni i bijeli, svih vjera, politički i vjerski poglavari, učenjaci, bankari… Na jednom mjestu žrtve i zločinci, egoisti i altruisti, borci za ljudska prava i rušitelji ljudskih prava. A On, vječni pravedni sudac, konačno će stupiti u svojoj pravdi i ljubavi, te odjeliti dobre od zlih, vjerne od nevjernih. Tada će shvatiti svi gazitelji čovjeka da su gazili samoga Krista. Svi borci za čovjeka shvatit će da su služili Kristu.
“U nebu je ono Božansko milosrđe kojemu se dolazi preko zemaljskih milosrđa… Što tražite kad u crkvu dolazite? Što drugo ako ne milosrđe? Dajte dakle zemaljsko i primit ćete nebesko… Udijeli prosjaku da zaslužiš primiti od Krista… Ne znam kojim obrazom želiš primiti ono što ne želiš dati” (sv. Cezarije).
U Božjem kraljevstvu nema predbilježenih mjesta, ne pomaže preporuka, u njemu ne postoje tatini sinovi, ulizice i zemljaci. U Božje kraljevstvo se stiže borbom, osvajanjem. To je drama kršćanstva. Na tom putu do cilja potreban nam je i Bog i bližnji, i do kraja nema sigurnosti jer stiže u čas kad i ne mislimo! Krist stoji pred nama kao sudac koji će podvući konačnu crtu ispod naših života. Što će pokazati konačna suma, konačni saldo? Kada je u pitanju završni račun, dobro se prisjetiti Isusovih riječi: “Nemojte suditi da ne budete suđeni” (Mt 7,1). Naša prosuđivanja imaju dvije različite matematike! Jedno računanje je pogled na nas same, tu smo svi osobito velikodušni i prepuni razumijevanja za svoje pogrješke. Kada je u pitanju naš bližnji, tu je mjera puno stroža, i sitničavija. Dakle, kod nas su dva različita mjerila, ne ide nam u prilog! Koju mjeru izabrati? Sjetimo se da je mjera kojom mjerimo druge i mjera za nas. Bog nikad nije pristran, njegova mjera nema dva utega. Dakle, ne isplati se biti strog. Da bi osudio, trebaš znati, a naše je znanje nepotpuno i oskudno. Svijetu ne trebaju sudci, nego Samaritanci.
Stojimo pred Kristom Kraljem pred kojim se ruši naša slika i koncepcija ovoga svijeta. Kao što je Krist, vladar na drugačiji način od ovozemaljski vladara, tako je i naš kršćanski i vjernički život nespojiv s mjerilima i logikom svijeta. Svijet počiva na sebičnosti, a kršćanstvo na altruizmu, Krist Kralj je obavijen poniznošću, a svijet na oholosti. Stoga posvjetovljeni kršćanin nalik je komedijantu, klaunu, koji je izgubio svoj izvorni lik, pa nosi čas jednu a čas drugu masku. Upravo je to razlog situacije u kojoj se našlo moderno kršćanstvo, koje postaje u nekim svojim dijelovima poput neplodne smokve. Kao da smo postali paradni vjernici!
Netko je nekad lijepo napisao u katedrali u Lübecku: „Zovete me učiteljem, a ne slušate me! Zovete me svjetlom, a ne gledate me! Zovete me istinom, a ne vjerujete mi! Zovete me putom, a ne idete njime! Zovete me životom, a ne žudite me! Zovete me mudrim, a ne slijedite me! Zovete me lijepim, a ne ljubite me… „
Prilagođavanje svijetu je opasna točka oko koje se vrti naša osuda!
Don Josip Galić. župnik
