Zasigurno da od Drugog svjetskoga rata svijet nije proživljavao ovoliku krizu kao uslijed covid pandemije. Svijet je proživljavao parcijalne krize u politici, ekonomiji, zdravstvu, ali ni jedna nije u ovolikoj mjeri paralizirala cijeli svijet.
Vidiš li ovu zbunjenost?! Tako smo eto u samo malo vremena shvatili da smo živjeli u civilizaciji lažne sigurnosti. To je mentalitet našeg zapadnog svijeta, koji je klicu zla samodostatnosti i oholosti zasadio već u vremenima prosvjetiteljstva. U to doba prosvjetitelji su klicali: “Još 100 godina i Biblija će na smeće“. Na sve ove novonastale nezgode ne možemo i ne smijemo ostati ravnodušni. Tražimo poruku! Sve nas velike povijesne krize u prvom redu uvode u realnost ljudskog života na zemlji. Podsjećaju nas na nesigurnost i ograničenost našeg zemaljskog hoda. Za nas vjernike ništa novo. Glavna i završna svetopisamska tema jest prolaznost, kraj vidljivog svijeta i sud svijetu.
Oni skučenog vjerskog duha ovo nastalo stanje smatraju kaznom Božjom. Ipak, mi vjerujemo da to Bog tako ne radi, to nije njegov stil, to su naše, a ne Božje metode! Ne možemo govoriti o Bogu koji kažnjava, tako nas ne uči Sveto pismo, on je došao spasiti a ne izgubiti ni odbaciti. Ovo je prigoda da se trgnemo iz sna lažne sigurnosti u koju nas uljuljavaju glasnogovornici ovoga svijeta. Gdje je sada toliko spominjana ljudska sigurnost i sila? Čovjek dvadesetog i kao ovog dvadesetprvog stoljeća postavi samog sebe namjesto Boga, zadirući i oslanjajući se samo na svijet znanosti. „Bit ćete kao Bog“ prolama se stara laž od samih početaka ljudskog roda. Potiskujući vjeru i moral, umnožio se grijeh, a grijeh ne gradi nego ruši. Tako je to uvijek kada se Bog tjera s pozornice svijeta i naših života.
Zato su pandemija kao i ostala zemaljska zla, unatoč patnja koje proživljavamo, blagoslov i šansa da revidiramo lažnu životnu sigurnost kojom smo se okružili. Vjera je gurnuta na društvenu marginu misleći da su naše sposobnosti dovoljne. Čovjeka eto razum nije spasio! Ogledajući se u ogledalu ljudske stvarnosti vidjet ćemo isto što i prvi čovjek, razgolićeno ljudsko biće-društvo, skučeno u strahu od svijeta kojeg je stvorio. Uvjerili su nas u našu svemoć koja se izrodi u našu bijedu. Sva se ta divinizacija otopila poput mjehurića od sapuna. Ostaje čeznutljivi pogled naše krhkosti i ovisnosti, potrebni smo otkupitelja. Koliko god napredovala naša znanost i tehnologija one su nedovoljne. Iako je u materijalnom smislu čovjek ostvario silni napredak zaboravili smo da su najvažnija pitanja naših života ostala neriješena: patnja i smrt. U kakvom god se vozilu vozili u ovom životu ili pješke hodili, svima nam je doći pred ta vrata od kojih čovjek nema ključ. Sve se filozofije trude da čovjeku izgrade čvrstu zgradu. Prije ili kasnije, ostaju samo ruševine ljudskih ideja, spoznaja u kojima uzalud čovjek traži sklonište. Da li je moguće da je sve varka i privid? U vremenu zaluđenosti gdje je istinski učitelj? Od svog prvog klijanja biljka traži izvor svjetla. Tako smo im i tragači za istinom. Nismo stvoritelji nego tražitelji! Danas kad su karte ljudskih spoznaja i učenja bačene na stol, nakon saznanja da svaka ljudska teorija ima svoj početak, vrhunac i pad, što drugo nego okrenuti se svjetlu koje dolazi iznad nas. To je svjetlo zasjalo u betlehemskoj noći prije 2000 godina.
Tražitelju smisla i istine zaustavi se, ne lutaj dalje, okani se mišice i utjehe čovječje i prihvati istinu da se Isus rađa kao svjetlo, put, istina i život. Rađa se u svijetu na slami naše krhkosti, tame, straha, i nesigurnosti.
Don Josip Galić, župnik
