(Župnikova propovijed za Polnoćku 2020.)
Zasigurno da od Domovinskoga rata nismo slavili Božić u ozračju ovakve neke čudne skučenosti i povučenosti. Mnogi su zapravo u ozračju deprimiranosti koja dolazi od covid straha. U centru našeg božićnog slavlja jest malo dijete koje leži na slami. Ogoljeni Bog. „Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega“! Iz 52,10
Ovaj blagdan nazivamo Božićem, deminutiv od riječi Bog. Ovo je blagdan Božjeg pohoda k nama. Pohoda ne u sili i moći, nego u poniznosti. Božji put poniznosti k nama je zapravo imperativ nama ljudima, nalog kako živjeti i kojim putem ići. Bez Božje poniznosti ne bismo imali prigodu susresti Boga. On bi ostao u svom nebu nedostižan, a On se unizio, umanjio da bismo ga mogli prihvatiti i shvatiti. Put poniznosti-skromnosti je stil kršćanskog života. Zaboravljena i davno odbačena lekcija života. Iako je veoma teška ova covid situacija, ona je prigoda da intenzivnije razmislimo o svom dosadašnjem životu. Kao što se „Gospod ogolio“ da bismo ga prihvatili, tako i ova covid situacija ogoljuje nas same i naše dosadašnje životne poglede. Pomaže nam da lakše sagledamo svoje dosadašnje, često puta nerealne životne želje. Svi smo se donedavno zanosili u svojim željama. Napuhali smo se u svojoj oholostii neumjerenosti, letjeli smo nošeni vjetrom pohlepe i bahatosti. Naravno, ne mislim ovdje na sve ljude, ni samo na naše Bijelo Polje, nego na šire, na sve strane svijeta i staleže. Ovo najprije govorim sebi don Josipu, a onda i vama „malim“ ljudima, koji se još niste ipak odviše uzdigli na kule imaginicije-virtualnog. Svim ljudima dobre volje koji mogu još usvojiti i shvatiti lekciju veličine evanđeoske malenosti. Onima u političkim kružocima, parlamentima i akademijama raznih vrsta odavno je postalo uzaludno govoriti jer su se u svojoj imunosti odviše napuhali i precijenili pa ne mogu vidjeti realnost i smisao ljudskog života. Kada bih im i govorio, tim kako ih Isus podrugljivo naziva „mudrih i umnim“, ne bih se zaustavio do sutra.
Budimo iskreni i priznajmo sami sebi kako smo već u vremenu prije pandemije zaboravljali do jučerašnje prijatelje, rodbinu i poznanike …Počeli smo se svrstavati uvelike u nekakve interesne klanove i skupine, uvjereni da oni drugi nisu naš nivo. Prisjetimo se kako su posljednjih godina glavne priče pred Božić bile gdje na advent, ljeti gdje na more, zimi gdje na skijanje. Idi brate ako možeš, putuj nemam ništa protiv, ali ako ne možeš nemoj plakati nad životom jer to nije bit života. Zato se ne pozajmljuju novci i ne dižu krediti! Pola ih ionako ide na more ili na snijeg radi komšiluka.
Nadalje posljednjih godina, naš bi stari rekli „bis“ naš svagdanji udari u maniju kupovanja „zgodne ove kartice“, udri kupuj tolike nepotrebne stvari i odjeću, a ormari prepuni, a onda grizi nokte zbog dugova. A tek naše kuće, gradi i doziđuj, bar još jedan kat „ nek se nađe, nikad ne znaš“, a ne vidi jadan da mu nema tko stanovat ni u prizemlju. Podaj mu sve, „sinčini svome“, a nakon malo vremena njemu i to mu malo, pa ako ne ode dalje u svijet bijeli, otisnu se on bar u grad naš stolni govoreći: „djeci zgodnije u školu“. Nu, koda je Mostar stotinu kilometra daleko…! Kuće naše s okućnicama rajskim valjda čekaju migrante jer kuća je da se u njoj živi, a ne da se pokazuje. Kad ne znamo više kud s novcem udri dalje na kućno grijanje. Kako god koja nova peć se pojavi na tržištu eto me, moja je…Jedne godine grijanje-peć na drva, dvije godine na plin, jednu godinu na naftu, a ove zadnje tri godine na pelet, prava stvar! Eto ti peleta, ne možeš više od njega uvečer ni šetati, kakav sve otrovni smog sipa po bjelopoljskom nebu. Pretpostavljam, odnosno sačekaj još koju godinu pa ćeš čut struku što si ložio u tom „jeftinom“ peletu. Koliko li smo samo s kuća počupali vrata i prozora u ime nekvalitetne obnove i donacije, izbacili komoda, ormara i kreveta. Lijepa je promjena ali brate koda nikad nisi čuo za tapetare i molere…
Kakve su sve svađe padale u obiteljima pred vjenčanja, Prve pričesti i Krizme, zbog jela, odjela i broja uzvanika. Bilo nas je pet stotina veli svatovski domaćin. Vidjevši čudan izraz na mom licu nastavlja on pravdajući se „velika rodbina moj velečasni“. Mislim se kakva brate i otkud velika rodbina, kad se već treću generaciju rađa samo po dvoje djece, otkuda onda ta velika rodbina! Prisjetimo se gozba za naše Prve pričesti, više gostiju nego kad su se ćaća i dedo ženili. Eto ove godine veliko covid otkriće, čak se dječji rođendani mogu slaviti i kod kuće. I tako redom… A vidi nam želja ove godine, da nam je bar s mirom, bez straha i bez ograničenja u našega Veke ili u Zaje u kafić na kavu. Koji advent u Beču i Zagrebu, koja ekskurzija u Veneciju, koji Istanbul. Valja sad i Rujište, Ćopi i Vrdi za izleta, a i adevnt u Bočinburgu (Bočine) divna stvar „kako smo se mi susjedi divno družili ove godine, četvrte nedjelje adventa, lijepo brate kao nekad u stara vremena“.
Priznam, mučno je ovo covid vrijeme dragi brate i sestro ali vrlo poučno. Pametni shvatiše da je zemlja nesigurno mjesto kao i ljudska pamet i mišica.
Da se ne bismo zavaravali i ruku na srce, kad sve ovo prođe, mnogi će opet nastavit svoju trku u maglu, tamo gdje su lani zadihani zastali. Tek će manjina kao i uvijek naučit i ovu lekciju života, da sreća dolazi od malih stvari i ljudi sa srcem, svjesni da još gore vrijeme može doći, a doći će….Vidiš li koliko toga imamo za naučiti od ovog belaja i ove tužne situacije. Prisjetimo se onako za kraj koliko li smo do sada (u pred covid vremenu) lijepih životnih trenutaka proveli u gorčini, komplicirajući i zaobilazeći jednostavne događaje i ljude ne znajući za čudo skromnosti i jednostavnosti od koje dolazi istinska radost.
Zato u ovoj presvetoj božićnoj noći pogledaj ovo malo golo dijete na slami i uči i upamti ovu covid lekciju. Sve je nesigurno, privid i obmana, a samo Bog ostaje, a to tek ogoljen možeš razumjeti!
Don Josip Galić, župnik bjelopoljski
