Svijećnica je spomendan na događaj kad su, prema propisu Mojsijeva zakona, Josip i Marija donijeli dijete Isusa u hram da Ga, kao prvorođenca, prikažu Bogu. Evanđelje bilježi da su se tu zatekli starac Šimun i proročica Ana.

I jedno i drugo su u Djetetu prepoznali budućeg Mesiju. Šimun je Isusa nazvao svjetlom, doslovno „Svjetlost za rasvjetljenje naroda“. Otuda ovom blagdanu pučko ime Svijećnica ili Kalandora.

Na uspomenu ovog događaja u Crkvi se zarana razvio običaj blagoslivljanja svijeća. Ovo je blagdan susreta. Ljudski su životi ispunjeni raznim susretima iz kojih više ne izlazimo isti. Mnogi  susreti nas obogaćuju i čine nas sretnim, a mnogi nas nažalost zauvijek unesrećuju.

Cijeli život smo u određenom iščekivanju susretanja. Ponekad se i umorimo zbog prevaljenog puta, godina ili pogrješnog očekivanja. Same godine znaju nas odvesti u svijet depresije, misleći da nam se u životu nema više što značajno i važno dogoditi. U takovom stanju nostalgično gledamo samo u prošlost, živeći sjetno sjećajući se ranijih susreta. Starac Šimun i proročica Ana su nam primjer da se ne smijemo u životnom iščekivanju umoriti iako su prošle određene godine, iako društvo ili naši bližnji ne vide više vrijednost naših godina. Ne  smijemo se povući depresivno u kut života jer se još uvijek može dogoditi u punini istinski susret kojeg smo iščekivali.

Isus je onaj koji uvijek iznenađuje, podiže i osmišljava naše življenje. Bog u svojim dolaženjima računa sa svima i u svakom životnom dobu. Sveto pismo je prepuno Božjih objavljivanja svim generacijama. Ne samo odraslima, nego i djeci poput Samuela, djevojkama poput Marije, mladića poput svetog Josipa, Davida i mnogih drugih. Božji susreti su uvijek novi, ne umaraju, donose svježinu i uvijek oplemenjuju ljudske trenutke.

Nasuprot ove Božje pozitive stoji svijet sa svojom prljavom računicom. Društvo se dijeli na stare i mlade, podobne i nepodobne, korisne i nekorisne, one koji donose profit i na one na koje se gleda kao na teret društva.

Čovjek vjernik zna da mu je Bog potreban u svakom životnom razdoblju: djetinjstvu, mladosti i u starosti. Svako je razdoblje specifično, u nekom dijelu života naše je srce  potrebno obuzdati, da ne bismo išli prebrzo, ni odletjeli previsoko, a ponekad mu je potreban pacemaker (elektrostimulator u fizičkom smislu), kako bismo živnuli. Bog je to kadar uvijek iznova izvesti. Ja poznajem mnoge takve, koji još uvijek i u mladosti i u starosti, hode zagledani u svijetlo, koje  upaljeno u Betlehemu, gori već 2000 godina i osvjetljava mnoge trenutke naših pomračenja, lutanja i traženja.

                                                                                        Don Josip Galić, župnik