Kad je govor o Kraljevstvu nebeskom, o raju… više sam puta na vjeronauku od djece čuo pitanje: „Velečasni pa hoće li nama u raju biti dosadno. Što ćemo mi gore raditi?“
Ni mi odrasli u svojim promišljanjima i shvaćanjima nismo otišli daleko od ovog djetinjeg pitanja. Živimo u vremenu silnih senzacija, želje za promjenom i uvijek nečim novim. Zemaljske želje eto preslikavamo i na nebesko. Ne može ova naša pamet nikako bez zemaljskih slika i očekivanja.
Kad bi nebo bilo po zemaljskim očekivanjima onda ono i ne bi bilo nikakva novost. Neke religije opisuju raj kao mjesto zelenila, cvijeća, bilja i ostalih zamamnosti… Kao prvo nebo nije nikakvo mjesto nego stanje, ono nije omeđeno metrima ni hektarima, nema „sahat kule“ jer tamo nema vremena. Da u njemu teče vrijeme možda bi i prešlo u dosadu. Tamo nema jučer, danas ni sutra, tamo je vječno – blaženo sada, prepuno radosti ili, ne daj Bože, očaja. Budući da vrijeme ne teče onda nema ni dosade. To je stanje ljubavi, a tko živi ljubav ona mu ne može dodijati.
Kada bi Kraljevstvo nebesko i imalo neku recimo vrstu vremena, zar misliš da Bog koji je vječno rađanje i događanje, može kao takav, vječna novina biti dosada. Zar on ne bi bio kadar osmislit i popunit nebeski dnevni raspored.
Jedan od najveći njemačkih književnika Goethe napisao je između ostalih i djelo „Faust“. Faust je učen, mlad, lijep i sretan čovjek. Traži vječnu sreću na zemlji. Kad je ne uspijeva pronaći, prilazi mu sotona sa svojom ponudom: „Potpiši da ćeš mi dati svoju dušu ako te učinim sretnim“. „A kad ću ja znati da sam sretan“? upita Faust. „Ako nekad osjetiš toliko radosti u sebi da zavapiš: stani trenuče! Ako zaželiš taj trenutak učiniti vječnim, to je znak da sam te učinio sretnim“… I Faust potpiše.
Sotona mu najprije pripravi diplome svih značajnih svjetskih učilišta. Postaje najučeniji čovjek na svijetu, ali to još nije bila sreća… Dobiva najljepšu, nevinu, čistu i pobožnu djevojku Gretu, koju zavodi… Ali ni to još nije bilo dosta da postane sretan…. Postaje slavan vojnik… Slavan državnik… Okušava sve što se na ovom svijetu smatra srećom, ali nikako Faust da usklikne „Stani trenuče“! Tako je to sa zemaljskim ponudama, nikad dosta – nikad potpunog ispunjenja!
Pogledajmo braćo i sestre našeg kršćanskog Fusta! Apostoli nisu imali ništa od onog što je Goetheov Faust iskusio. Imaju nešto drugo. Trenutak iskustva neba, kojeg odmah istog trena već nakon prve ponude, htjedoše učiniti vječnim.
Isus svojim preobraženjem pokazuje nebesku slavu trojici svojih učenika. Događaj preobraženja Gospodnjeg zbio se samo malo prije Isusove muke. To je Božja pedagogija. Put do preobraženja uvijek ide preko križa. Preobraženje je proces koji započinje na zemlji. Ono što je modernom svijetu neshvatljivo jest savladavanje tjelesnih užitaka. Ono donosi radost i stabilnost. Tko ima svoje tijelo u vlasti on je pobjednik. Tijelo treba služiti višim ciljevima, a ne mu biti sluga. Prepustiti se tijelu znači biti poražen. Poraženi nema u sebi radosti. Zato je na svijetu tako malo istinske radosti jer je malo pobjednika. Samo iz pustinje se stiže na goru proslave. Pobjeda nad sobom vodi ka slavi preobraženja, to je Božja logika i matematika.
don Josip Galić, župnik bjelopoljski
