Kao uvod u ovu tešku temu razmišljanja o križu neka nam posluži komentar jednog inovjerca na nekoj od društvenih mreža.
Uvjeren u zabludu kršćanstva on piše: „Kako je Bog mogao umrijeti na križu? Kako on kao svemogući nije mogao pobjeći? Ne mogu vjerovati u Božju nemoć, da je Bog dopustio ljudima da ga nadvladaju!“
Povijest kršćanstva uči nas da prihvaćanje križa i Raspetoga nije bio samo problem poganima staroga doba, nego i za same prve kršćane, a evo i za ove moderne sumnjivce. Ljudsko promišljanje o križu kao da je najjasnije zbijeno u riječima poganina Cicerona koji veli: „Križ mora biti daleko ne samo od tijela rimskih građana nego i od misli, očiju i ušiju.“ Ovo je upravo doseg ljudske spoznaje o patnji.
Smrt na križu bila je sramota nad sramotama. Križ je bio rezerviran za robove, lopove i neprijatelje rimske države. Zato prvim kršćanima nije bilo lako govoriti o križu. Nalazili su se u sukobu s mišljenjem suvremenika. Kako je moguće da je pravedni Bog prisutan u osuđeniku koji je osuđen na temelju ljudskog zakona?
Trebalo je, eto, sredstvo poniženja pretvoriti u znak pobjede. Kako vele učene glave, trebalo je „scandalum crucis“ (sablazan križa) preobraziti u „crux gloriae“ (znak slave). Taj proces, započet i vidljiv već u spisima Novoga zavjeta, usmjerit će cijelo crkveno učenje. Križ postaje znak Krista, njegova pobjednička zastava! Križ je tajna, tajna Božje ljubavi. Zato je neshvatljiv jer on nije ljudski program, patent, nego Božji. Apostoli nisu ni mogli krenuti drugim putem, doli putem Isusova križa. Svaki drugi put bio bi dezerterstvo, bijeg, gubitak Kristovog identiteta.
Na putu transformacije znaka prokletnika u spasonosni znak apostoli se ne služe svojim domišljanjem. Na prigovore da je nedostojno Mesije umrijeti tako sramotnom smrću, apostoli uče da je do toga događaja doveo ljudski grijeh i zloća. Isusova muka već je najavljena u Izaijinom proročanstvu o trpećem Sluzi Jahvinu, nekim psalmima. U Pavlovim poslanicama križ poprima jasan koncept. Pavao kao i apostoli navještaju raspetoga Krista bez obzira na to što je to sablazan za jedne, a za druge totalna nelogičnost (1 Kor 1,23).
Snaga Božja daje smisao Kristovom križu i obrazlaže ga (1Kor 1, 18; 2 Kor 13,4). Tu je snagu upravo sveti Pavao doživio i zato govori o križu, zato je njegova riječ „riječ križa“. Tako se veoma brzo sramotno mučilo iskristaliziralo u pozitivnu poruku križa, otajstvo i bogatstvo Kristove smrti i uskrsnuća. Apostolska teologija križa poprima svoj puni smisao u govoru o Uskrslom. Jednostavno rečeno bez križa nema ni uskrsnuća!
Dva su stava u odnosu na križ-trpljenje: prihvaćanje i (pod)nošenje križa s ljubavlju ili odbacivanje. Kod Isusova razapinjanja imamo upravo primjer lijevog i desnog razbojnika. Trpljenje desnoga osuđenika postalo je spasonosno, a trpljenje lijevog hulitelja postalo je beskorisno. Križ postaje problem nad problemima. Nitko mu ne može umaći, nitko ga ne može zaobići, svatko mora proći pored njega, ljubeći ga ili prezirući. Tako eto križ sa svojim atributima postaje poput ljestava, koje je Bog u svojoj ljubavi postavio, kako bismo se popeli na nebo, te postali proslavljeni ili odbacujući križ ostali u prokletstvu.
Zar postoji u ljudskoj povijesti s jedne strane užasniji, a s druge spasonosniji znak od znaka križa? Načinili su ga ljudski grijesi i zlo i zato ga Bog uzima kao sredstvo spasenja, žrtvujući svoga Sina za naše spasenje. Nečovječnost postaje čovječnost, znak prokletstva postaje znak spasenja.
To je Božja ljubav koja nam dolazi u susret. Po tom programu kršćanstvo je jedinstveno i nenadmašivo.
Ne zaboravimo kao što je već na Kalvariji uz križ na jednoj strani spasenje, na drugoj propast, jednako će tako biti i na koncu vremena kad Krist dođe suditi svijet. Njegov će križ ponovno podijeliti svijet u dva nepomirljiva tabora: blažene s desne a prokletnike s lijeve strane. Upamti, ti biraš! Jesi li konačno odlučio na koju ćeš stranu?
Don Josip Galić, župnik
