Ovih dana izašla je iz tiska knjiga Bjelopoljske besjede. Knjiga je tiskana u izdanju župe Presvetoga Srca Isusova Potoci.
U knjizi je sabrana 81 propovijed našeg bjelopoljskog župnika don Josipa Galića. Osim propovijedi knjiga u svom manjem dijelu donosi don Josipove zapise iz našeg užeg zavičaja. Promocija knjige je predviđena u trodnevnici našeg župnog titulara Presvetoga Srca Isusova. Donosimo predgovor iz don Josipove knjige.
Čovjek je jedino biće koje postavlja pitanja i traži odgovore. Pa i mala djeca, čim progovore, već imaju svoja mnoga “zašto”. Čovjek je biće koje, svjesno ili nesvjesno, kroz cijelu ljudsku povijest postavlja pitanje “zašto smo na svijetu”, biće koje traga za smislom i svrhom svoga postojanja. Eto, i ja sam samo jedan u nizu koji se pita o smislu života.
Još se i danas sjećam mog prvog najvažnijeg životnog pitanja. Bilo je to prije nekih 48 godina. Gledajući tada moga, sada već pokojnog oca, kako kleči pred raspelom u našoj maloj i trošnoj seoskoj kapelici, pitao sam se, tko je taj pred kim moj veliki tata, dva metra visok i tada 100 kilograma težak, mora klečati, sagibati glavu? Rekoše mi tada: “To je Bogo.”
Vrijeme je prolazilo. Rastao sam ja, a “narastao” je i Bogo, postavši u teološkom smislu Bog, a u filozofskom Apsolutni. Kako je vrijeme odmicalo sva su se moja traženja vrtjela oko pojma Bog. Misli, učenje, planovi, izbor zvanja, svećeništvo, propovijedanje, sve je bilo na temu Boga. Zato mogu reći da je to najveći događaj moga života. U svim svojim traganjima dosad nisam našao vrijednu alternativu Bogu i njegovoj ponudi. Potrebno je naglasiti kršćanskom Bogu, Trojstvenom Bogu koji se utjelovio, trpio i uskrsnuo za nas. Samo takav pogled na Boga za mene je ostao prihvatljiv. Bog koji postaje jedan od nas, Bog koji nam u svojoj ljubavi ide u susret. Da nema ovog pridjeva kršćanski (Bog), ne znam koliko bih se ja danas zvao vjernikom!
Mnogo godina kasnije, stajao sam na onom istom mjestu mog prvog najvažnijeg životnog pitanja, uz odar moga pokojnog oca. Samo ovaj put kapela je bila drugačija, modernija i ljepša. Ja sam bio drugačiji, odrastao, već napola sijed. Nakratko sam otkrio očevo mrtvo lice i opet ga pokrio s velikim mirom u srcu, pomislivši kako je lijepo da ima netko mnogo veći od moga “velikog” ćaće. Kako je lijepo da naspram prolaznosti i raspadljivosti stoji vječnost, naspram naše nemoći Božja svemoć. To je ta radosna vijest, evanđelje, kojem postadoh “poslužitelj”.
U našem svećeničkom zvanju i životu, uz ostale svećeničke dužnosti, važno mjesto zauzima i propovijedanje. Po mojoj gruboj procjeni dosad sam u 27 godina svećeništva izgovorio oko 3 900 propovijedi. Nikad nijednu propovijed nisam pročitao. Na toj milosti i Božjem daru hvala Bogu. U ovoj knjizi Bjelopoljske besjede donosim samo neke od izgovorenih propovijedi za vrijeme moga boravka u župi Potoci – Bijelo Polje. Mogla se knjiga zvati i drugačije, ali s razlogom, i to s velikim razlogom, htio sam da nosi naslov Bjelopoljske besjede. Između ostalog to je župa u kojoj sam do sada najduže boravio i ostvario mnoge svoje svećeničke sne. Sve su ove propovijedi najprije izgovorene, a zatim zapisane. U njima sam želio potaknuti ljude da i sami pronađu odgovor na ona najvažnija pitanja našeg života.
Iskreno zahvaljujem sestri Bibijani Ćurlin, bjelopoljskoj sestri franjevki i vrijednoj zborovoditeljici, koja me je poticala da se, evo, pokoja propovijed i zabilježi.
Don Josip
