Jedan Bog u tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Najveća tajna naše vjere.
Protumači? Nemoguće! Tajna vjere!
Najlakše je reći tajna vjere. Nego? Tako se sam Bog objavio. Kakav bi to bio Bog kad bismo mi razumjeli njegovu veličinu. Bilo bi to biće u našem rangu, a sve što je više od nas u bilo kojem smislu nama je neshvatljivo. Ovako jadni, mali, ograničeni, grješni stvorovi naspram velikog, savršenog Boga. Tolika genijalna veličina naspram ove malenosti. Zato jedini pravi odgovor i jest: tajna vjere!
Na ovu su temu teolozi napisali stotine knjiga, tisuće stranica i, unatoč tolikom mudrovanju i promišljanju, i za njih i za nas opet ostaje tajna vjere. Ne da se Bog staviti u našu matematiku i kvadraturu!
Sam Bog u svojoj objavi odškrinuo je dijelom vrata svoje tajnovitosti, predstavivši se kao: Otac koji stvara, Sin koji otkupljuje i Duh Sveti koji posvećuje, Trojica u jedinstvu. Unutarnji odnos među samim božanskim osobama čista je ljubav, a tako i u svemu vanjskom djelovanju! Mi možemo samo razmišljati i diviti se Trojstvenom djelovanju. Očevu stvaranju od kojeg nam zastaje dah. Promatrajući tolika čudesa prirode i svemira, zaključujemo samo jedno: netko je to morao stvoriti, netko tko je tu oduvijek i neponovljivo genijalan. Jedan jedini razlog stvaranja jest ljubav!
Boga Stvoritelja htjedoše suprotstaviti znanosti kušajući ga nijekati znanstvenim metodama. Što su više otkrivali svijet i svemir, sve su bili bliži Bogu.
Jedan je židovski znanstvenik upitao sada aktualnu liječnicu dr. Alemku Markotić prigodom njezina posjeta Izraelu: “Kako Vi kao znanstvenica možete biti vjernica?” Ona mu je odgovorila protupitanjem: “Kako Vi kao znanstvenik niste vjernik?”
Znanost, koje god grane i pravca bila, nužno nas uvijek, bar one otvorena srca, dovodi do Boga Stvoritelja!
Samo stvaranje nije bilo dovoljno u iskoraku Božje ljubavi k nama. Bog ide dalje. Druga božanska osoba postaje čovjekom. Tako Božja ljubav u Isusu posta na poseban način vidljiva, opipljiva, utjelovila se, uzela tijelo. Isus po svom čudesnom utjelovljenju, koje je plod božanske ljubavi, postaje trajni poticaj i inspiracija za naše djelovanje. Kad su jednom pitali velikog kompozitora Händela kako može tako brzo i kvalitetno skladati svoje glasovite kompozicije, on je odgovorio: “Kad se samo sjetim Božje ljubavi po Isusu, note lete k’o lude, same od sebe.” Ljubav Kristova doista inspirira i usmjerava jer u Isusu sve poprima svoj puni i jedini smisao i svrhu.
To prelijepo sveti Grgur Nazijanski sažima: “Jer mi moramo biti s Kristom, kao što je on bio s nama. Moramo postati ‘bogovi’ za nj, kao što je on za nas postao čovjek. On je uzeo gore da bi nama dao bolje. Postao je siromah da bi nas obogatio svojim siromaštvom. Preuzeo je ulogu roba da bi nama omogućio slobodu. Ponizio se da nas uzvisi. Prepustio se iskušenju da bi vidio kako mi trijumfiramo. Dao se prezreti kako bismo se mi ovjenčali slavom. Umro je da nas spasi. Uzašao je na nebo da nas jednom tamo dovede. Nas… koji smo se stropoštali u grijeh.”
Treća božanska osoba, Duh Sveti, sa svojim darovima ostaje trajna snaga i obnova na našim životnim putovima. Božja ljubav nas ne ostavlja same jer smo potrebni zaštite. Nažalost u svojim svakodnevnim molitvama i željama obično se zaustavljamo na perifernim prošnjama. Zaboravljamo da je sve to malo i nedovoljno za ljudsku sreću. Zar ne primjećujemo tolike u našoj svakodnevnici koji padaju očajni i prazni unatoč tolikim materijalnim ostvarenjima. Što su talenti, novac, ljepota, karijera bez darova Duha Svetoga?
Upoznao sam mnoge, a poznaš ih i ti, inteligentne ali neuspješne ljude jer inteligencija bez Mudrosti postaje naša propast. Toliko oko nas fizičkih bildera, ali padaju pred naletom života jer su bez dara Jakosti, bez kojeg nužno bježimo u svijet dopinga i opijata. Znam i mnoge materijalno bogate koji u svojoj pohlepi zaboraviše na dar Straha Božjeg, te postadoše ljudi kamena i bezobzirna srca. Njihove plodove u našem društvu vidimo na svakom koraku. Na prvu mnogo toga možemo ostvariti, ali ti trenutni uspjesi laž su i privid i već su unaprijed osuđeni na propast.
Kad bismo bili samo jednodimenzionalni, naša potraga za srećom zaustavila bi se na materijalnom, ali budući da smo i ona druga, duhovna dimenzija treba nam duhovna snaga i sigurnost. Zato je u kršćanskom i vjerničkom životu važan Duh Sveti kao snaga i inspiracija.
Slika Presvetoga Trojstva slika je i našeg života, koji svoj smisao ima samo kroz čudo ljubavi. “Kad god vidiš ljubav, vidio si Presveto Trojstvo”, kaže sv. Augustin.
Don Josip Galić, župnik bjelopoljski
