U ogledalu Lipanjskih zora
Ovih se dana kao narod prisjećamo ratnog događaja iz lipnja 1992. godine. To je sjećanje na veličanstvenu pobjedu dobra nad zlom, koje se tih godina nadvilo nad naše živote. Taj ratni sukob kao narod nismo željeli, on nam je nametnut.
Bila je to pobjeda golorukog naroda naspram tadašnje jake i organizirane armije, obojene jednonacionalnim osvajačkim težnjama.
Zapravo ovo naše promišljanje najbolje bi bilo nazvati „U ogledalu lipanjskih zora 1992.godine“ ili „U ogledalu lipanjskih žrtava“. Stojimo ponosni što smo kao narod uspjeli osloboditi velike dijelove naše domovine.
Večeras se prisjećamo ljubavi tolikih branitelja i njihovih žrtava. Mnogi su izgubili zdravlje, mnogi živote. Vođeni ljubavlju doživjeli smo Zoru. Sve te žrtve našeg naroda danas nam drugi žele umanjiti i oduzeti. Drugi se kite našim pobjedničkim lovorikama! Unatoč svega stojimo ponosni. Zaboravimo nakratko naše agresore, kao i povijesne falcifikatore. Ovo ipak nije politički sat. Ovakvi događaji, u prvom su redu za nas vjernike, su molitva za sve žrtve, žive i poginule. Osim toga ovo treba biti vrijeme analize, naše osobne i nacionalne samokritičnosti i preispitivanja.
Zato sam s razlogom večerašnjoj propovijedi i dao naslov „ U ogledalu lipanjskih zora“. Ogledajući se u tom ogledalu vidjet ćemo najprije ljubav i nesebičnost tolike mladosti. Svi su oni znali da je velika vjerojatnost da se neće vratiti s ratne crte, a ipak su išli. Zašto? Ljubav! Sam naš gospodin Isus veli: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje.“ On nam je u tome upravo i primjer. Božja zapovijed Ne ubij je jasna. Ona nam zabranjuje ubiti drugog, ali uključuje i onu „ne dopusti da tebe drugi ubije-samobrana“.
Pogledaj dobro, ne bježi, što vidimo u tom ogledalu nakon tolike silne ljubavi? Što vidimo 29 godina kasnije? Došlo doba nedostojnih. Kako veli pisac: “Dođu tako ponekad vremena kad pamet ušuti, budala progovori, a fukara se obogati.“ Moćna ova, gađa u sridu naše bolne situacije. Pogledamo li nadalje, dobro vidimo da nas je danas mnogo manje, manje rođenih, manje naroda, manje radnih mjesta.
Unatoč takva stanja cijelo nas vrijeme naši odgovorni obasipaju dobro uvježbanim frazama, kako se čini mnogo na političkom polju. Svake nove izbore proglašavaju ključnim. Osim političara, koji nisu jedino grješni, tu smo i mi mali ljudi iz puka. Kakav sam ja radnik, otac, majka, odgajam li djecu u bogoljubnosti i radu? Jesmo li odgovorni ili neodgovorni? Što nam se god povjeri najprije gledamo koji je naš postotak. Plačemo za tolikom poginulom braćom, očevima, a sve činimo da se ne rodi treće ili četvrto dijete. Pa kad si volio ili voljela brata, oca što mu ne rodi zamjenu?
Nadalje, zašto šutimo, ili bolje rečeno zašto smo tihi kao pojedinci, kao Crkva na ovonastalu izgubljenost i obmanu?
Jedan mi je liječnik-ginekolog pričao svoja tri najteža liječnička iskustva. Moram biti iskren da mi je malo muka to ispričati, a ipak ću ispričati. Ta nas priča vodi u spomenuto ratno vrijeme. Liječnika dobro poznajem, dotične žene ne poznam! Prvo njegovo ružno iskustvo govori o tome kako je jedna majka došla s trudnom kćerkom, čiji je muž malo prije toga poginuo u ratu, tražeći od njega da izvrši abortus. Drugi primjer je sličan ovom prvom, samo ovaj put svekrva (čiji je sin također poginuo) dovodi trudnu nevjestu tražeći od liječnika da izvrši abortus. Treći primjer također govori o temi abortusa, ovaj put je govor o majci, koja je samo malo prije izgubila osamnaestogodišnjeg sina u ratu, i ona ostala trudna i ona i hoće abortus. Začuđeno sam pogledao liječnika i upitao ga „pa što ste učinili?“ Odgovorio mi je ponosno: „Doslovno sam ih izbacio iz ordinacije govoreći: Sram Vas bilo što tražite od mene, vi hoćete da ja budem gori od ratnih ubojica, vaši su se poginuli imali šansu obraniti, a ovo nezaštićeno dijete ima pravo na život, kako vas nije stid vaših poginulih“.
Eto, kao i sa ovim žalosnicama, tako je nekako i s našom trenutnom situacijom. Kad god se pojavi kakva pametna ideja u politici, kulturi, ekonomiji, koja bi našem narodu išla u prilog pojavi se pokoji miner, saboter ili aborter, tako u samom startu ubijamo svoju budućnost. Premda smo imali užasnih povijesnih trenutaka, do sada smo se othrvali: komunizmu, fašizmu i ostalim povijesnim zlima. Znali smo neprijatelje, za njih smo imali oružje, ne mislim samo na pušku ni na bombe. Imali smo sebe, čast, ponos, smisao za žrtvu. Odgovorne očevi i majke, nove živote. Zaljubljene ljude u svoju domovinu i svoj grunt. Rađao se inat i ponos. A današnji neprijatelji nadiru pod mnogim imenima. Djeluju podmuklo. Možda bi to mogao objasniti jednim primjerom kojeg pronađoh u jednom udžbeniku iz psihologije. Primjer glasi: uzmemo li žabu i ubacimo je u lonac s vrelom vodom ona grozničavo skače ne bi li se spasila, pruža otpor, premda opržena ona iskače na slobodu. U drugom slučaju uzmemo žabu i ubacimo je također u lonac ali ovaj put s hladnom vodom, žaba bezbrižno pliva u vodi, a voda se pomalo zagrijava, kako temperatura lagano raste ona ne pruža otpor, omamljena se samo u jednom trenutku ispruži na površini vode skuhana.
To je upravo primjer naše situacije. Prošli smo faze zagrijavanja na jedinici, dvici, trici, trenutno smo na četvorci, upravo još jedan okretaj i slijedi kraj. Nažalost ostane li ovako, domalo će se pričati, ovdje su nekad živjeli Hrvati. Nestali su jer nisu naučili ništa iz povijesti. Vodili ih slijepci, zapravo to i nisu slijepci, to su trgovci.
Ogledajmo se u ogledalu Lipanjskih zora jer jednoga dana upozorava nas i sveti Pavao: “Svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun.“
Don Josip Galić, župnik
naslovna fotografija članka preuzeta iz priloga RTV HB
