Danas, u subotu, 13. rujna 2025. hodočasnici iz Splita predvođeni prof. dr. don. Josipom Mužićem, njih 51, posjetili su župu Potoci-Bijelo Polje, a poslije su u organizaciji župljana i župnika don Rajka posjetili Đubrane, mučeničko mjesto stradanja biskupa i krizmanika za vrijeme turske vladavine. Gosti su došli busom, a župljani su organizirali prijevoz kombijima i malim autima na Đubrane. Kad smo došli na Đubrane kod kapele sv. Ivana Krstitelja, naprijed su pošla dvojica svećenika, a mi puk Božji za njima u procesiji s molitvom Gospine krunice. I tako smo u molitvi stigli do velikoga križa gdje je don Rajko sve srdačno pozdravio, najprije goste s don Josipom na čelu, zatim domaće vjernike i zahvalio im na lijepoj organizaciji i srdačnom gostoprimstvu naših prijatelja iz Splita, zatim je predmolio molitvu i odrješenje za sve poginule i pokojne za vrijeme krvave krizme, a i za sve poginule i pokojne iz naše mučeničke hrvatske povijesti. Poslije toga se obratio skupu sljedećim riječima:
„U Bijelom Polju, te okolnim mjestima i župama još i danas postoji vrlo živa predaja o Đubranskim mučenicima i krvavoj krizmi na Đubranima iz turskog vremena. U narodu su zaživjele dvije verzije istoga događaja s jednakom porukom mučeničkim stradanjem biskupa i krizmanika za vrijeme sv. krizme iz turskog vremena.
Prva verzija: Ovdje na Đubranima u tursko doba negdje nakon Uskrsa kada je vrijeme sv. krizmi, organizirana je velika svetkovina i mnogi se svijet okupio odasvuda i mnogo svećenstvo. Ne zna se točno godina, ali se procijenilo da je mjesto sigurno, jer se nalazi izvan svih velikih centara. Okupilo se više stotina krizmanika, kumova, kuma, roditelja, rodbine i mnoštvo naroda. Da je vjernika bilo puno, potvrđuje i nazočnost samoga biskupa, a sigurno je došao krišom na poziv mjesnog svećenika, a slična se sv. Misa održavala i u desetak kilometara zračne linije udaljenom mjestu Bile, pa je onda možda biskup prvo išao na jedno, pa onda na drugo slavlje, a teško je saznati otkuda je mogao doći, pretpostavlja se da je mogao biti iz Mletačke Republike ili s područja uprave Austrije. U tišini, bez prevelike buke obavljala se ta svečanost a onda su se najedanput odasvud pojavili Turci, na konjima i sa isukanim sabljama i rijetko tko je utekao tom pokolju. Grobova iz tog vremena je posvuda, a najviše dječjih grobova. U nekim zapisima stoji da je na Đubranima možda ubijen zajedno s krizmanicima smederevski biskup Ugrinović 1604., ali tu moramo biti oprezni, jer se to treba povijesno utvrditi. Je li legendarni križ na Đubranima postojao prije krvave krizme, pa se oko njega isplela ova priča ili je krizma bila prije križa, pa križ došao naknadno kao spomen na krvavu krizmu ni to sa sigurnošću ne možemo ustvrditi. Svakako ovo mjesto natopljeno krvlju tolikih mučenika trebalo bi za vjernike biti sveto mjesto, spomena i molitve.
Druga verzija, koja se čini vjerodostojnijom: Narod ovaj događaj krvave krizme na Đubranima smješta u vrijeme prije 300 godina. Dakle, priča je to iz teških turskih vremena i zuluma. Priređena je krizma koje nije bilo godinama. Uvijek se naglašava da je biskup stigao iz Dalmacije. Iskupilo se mnoštvo naroda i krizmanika svih uzrasta. Mostarski Turci kojima je netko dojavio za ovaj događaj, izišavši na Đubrane i zatekavši mnoštvo naroda, počeli su svoj krvavi pir. Nastala je sječa naroda i samoga biskupa. Gdje su koga stigli tu su ga i pogubili. Narod priča kako su se danima pojedini ubijeni raznosili po okolnim mjestima, dok su drugi pokopavani na samom mjestu pogibije. Danas ovdje nalazimo veći grob s oštećenom nadgrobnom pločom i velikim kamenim križem od 2,5 m bez natpisa. Po svoj prilici ovaj u narodu zvani „Biskupov grob“ ne može biti iz vremena u koji nas vodi priča o Đubranskim mučenicima, nego se tu radi o srednjovjekovnom grobu, oko kojega su nepravilno rasuti mnogi grobovi svih veličina, dječjih i odraslih osoba. Krizma je očito priređena kod već postojećeg impozantnog srednjovjekovnog križa, kao prepoznatljivo mjesto za okupljanje vjernika. Povijesni dokumenti ne bilježe pogibiju ijednog biskupa, ali bilježe uhićenje biskupa Marijana Lišnjića koji je prigodom pohoda vjernicima upravo u ovom kraju uhvaćen i osuđen na smrt. U međuvremenu su neki hercegovački uglednici uspjeli potkupiti Turke i spasiti biskupa Lišnjića. Biskup Lišnjić je bio iz Svetigore, iznad Gorice i Sovića. Imenovan je makarskim biskupom 1664. i upravljao je Duvanjskom biskupijom. Pokopan je u Makarskoj 1686. godine. Podnio je velike patnje od Turaka. Ako je tom prilikom biksup Lišnjić osuđen na smrt, možemo samo pretpostaviti što se događalo s okupljenim narodom.
Ovo su dvije verzije krvave krizme na Đubanima iz turskog vremena, koje kruže u narodu i svjedoče o teškim, krvavim i mučeničkim vremenima našega naroda i njegovih pastira u vrijeme turske vladavine na ovim prostorima. Bilo kako bilo, ovdje se na Đubranima u tursko doba dogodila krvava krizma, gdje mnogi dadoše svoje živote za Isusa Krista i Svetu Crkvu Katoličku, kojoj su pripadali i kojoj mi danas pripadamo.
Mi svake godine, na blagdan sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika ovoga mjesta, poslije pučke sv. Mise, koja se slavi u nedjelju po Ivanjdanu, hodočastimo na ove mučeničke grobove, moleći Gospinu krunicu, a poslije izmolimo molitvu i odrješenje za sve poginule na ovom mjestu, ali i za sve naše pokojne i poginule u našoj mučeničkoj hrvatskoj povijesti, da Gospodin svima udijeli mjesto u svome Kraljevstvu, a nama živima da dade sretnu sadašnjost i blagoslovljenu budućnost na našim pradjedovskim ognjištima.“
Nakon prigodnog govora, don Rajko je zamolio ako tko od nazočnih župljana želi još nešto dodati ovom povijesnom izvješću, može. Kako se nitko nije javio don Rajko je zamolio prof. don Josipa da on rekne nekoliko riječi, što je don Josip rado prihvatio. Don Josip je naglasio kako želi o svim ovakvim mjestima u hrvatskom korpusu napisati knjigu, da se ne zaboravi, usmena tradicija je dobra, ali ako se ne pribilježi u pisanom obliku, može se zaboraviti ili iskriviti, pa je nabrojio nekoliko mjesta po Hercegovini, gdje je bio i gdje želi biti i sva će ta mjesta biti opisana.
Poslije razgledanja okolnih grobova i fotografiranja pošli smo prema svojim vozilima i u Potoke u župnu dvoranu gdje su vrijedni domaćini i domaćice sa svojim župnikom pripremili prijateljski domjenak uz čašicu razgovora i lijepih komentara. Točno u 11,30 sati gosti su se uputili prema busu i u posjet mostarskoj katedrali, a onda prema drugim kulturo-duhovnim destinacijama po Hercegovini. Bogu hvala na ovako jednom prijateljskom i istinskom druženju koje će nam dugo ostati u lijepoj uspomeni.
